Nedostatak vremena, ali i vladajući trendovi, danas putnicima nalažu da u što kraćem roku posjete što je moguće više znamenitosti koje preporučuju turistički vodiči. Na destinaciji stoga često žurimo, gotovo neprisutni duhom, upijajući stvarnost u fotoaparat kako bismo sve slike jednog dana pogledali ili podijelili na društvenim mrežama. Stojimo u dugim redovima ispred muzeja i crkvi da bismo na trenutak vidjeli svjetski poznate slike i freske iako nam umjetnost možda i nije jača strana.

Bez strogog plana

No, osim ovog, uobičajenog modela putovanja, postoje puno autentičniji i pustolovniji načini provođenja odmora. Duhovna putovanja i hodočašća jedna su od njih jer su mnogo sporiji i intrinzičniji način kretanja. Mogu se opisati kao istraživački proces u koji putnik ulazi da bi produbio poimanje sebe, svojih znanja i uvjerenja o sebi, svijetu i Bogu.

Ujedno, hodočašće putniku daje priliku da obiđe mjesta snažnih energetskih vibracija, upozna religiju, kulturu i običaje neke zemlje. Ove drevne, pionirske putešestvije, bez unaprijed strogo zadanog plana i rasporeda, putnika inspiriraju, transformiraju i duhovno obogaćuju.

O duhovnim putovanjima s namjerom svjedoče brojni filmovi snimljeni prema istinitim pričama. Jedan od najpopularnijih je Jedi, moli, voli u kojem pratimo spisateljicu Elizabeth Gilbert, odnosno Juliju Roberts, koja putuje od Italije do Balija ne bi li shvatila što želi od života. Mnoge su na hodočašće inspirirali i filmovi Put s Martinom Sheenom koji nakon smrti sina nastavlja njegov put po španjolskom Camino de Santiagu, Šetnja po šumi s Robertom Redfordom ili Divljina s Reese Witherspoon koja pješači po surovom američkom Pacific Crestu da bi prebrodila životne brodolome i ponovo pronašla sebe.

Nove spoznaje

Prema iskustvima putnika-hodača, većinu na taj izazovan i samotnjački čin nagna neka životna prekretnica: razvod braka, otkaz ili tzv. kriza srednjih godina, tragedija i trauma, smrt voljene osobe, želja za promjenom i pojednostavljenjem života ili drugi skriveni, unutarnji motivi. Sve su to trenuci u kojima smo zreli za duhovno putovanje, za preispitivanje vlastitih uvjerenja i emocija. Sva ova iskustva mogu otvoriti naša srce i dušu novim uvidima i spoznajama koje ćemo pronaći na hodočašću.

Duhovna putovanja su, prema tome, naši pokušaji da si olakšamo patnju, dobijemo odgovore za kojima tragamo ili otkrijemo tko smo. To je duboko individualna i intimna potraga u kojoj želimo svjesno produbiti svoje znanje o životu. Takvo putovanje nekima, primjerice, može pomoći da bolje shvate svoju životnu svrhu, dok će se neki intenzivnije povezati s Bogom. Što god bilo, putovanje s namjerom može putniku pomoći da ostvari veći mir i balans sa samim sobom i sa svijetom. To je ujedno odlična prilika za otpuštanje prošlosti, ali i briga vezanih uz budućnost.

Destinacija iz srca

Za hodočašće nije potrebno odabrati daleku destinaciju ili neko sveto mjesto; na njega se ide iz osobnih razloga. To može biti bilo koje mjesto koje rezonira s vašom svrhom ili žudnjom za putovanjem, primjerice, kuća vaše bake koju niste godinama posjetili ili crkva u kojoj ste kršteni. Važno je da na putovanje krenete s određenom namjerom, blagonaklono i bez prosuđivanja, pozorno, bivajući u svakom trenutku. Sami ili u društvu.

Pješačenje bez distrakcija iz vanjskoga svijeta pruža mogućnost ponovnog spajanja s čovjekovom iskonskom vezom s kretanjem, s divljinom, sa samim sobom i nečim većim od pukog fizičkog postojanja. Možda je baš to magičan sastojak duhovnih putovanja koja garantiraju bliskost s prirodom, drugim kulturama, ali i najvažnijom osobom na svijetu – samim sobom. Iskustva naših sugovornika potvrđuju da duhovna putovanja višestruko vrijede.

Hodočašća Gorana Blaževića: Za unutarnje putovanje destinacija nija važna

Mara Doljak: Camino mi je učvrstio vjeru

Marko Jelavić: Od Vrsara do Međugorja korak po korak