Prvi Camino
Camino je za mene živo biće. Živim ga čini njegova snažna energija, povijest, ljudi koji tu žive i stotine tisuća onih koji ga posjećuju. Imam potrebu vraćati mu se. Kao kada popijete kavu sa strancem pa ga ponovo poželite vidjeti. Dopuštam si tu zaljubljenost koja polako prelazi u zrelu ljubav.
Na prvi sam Camino krenula slučajno. Imala sam 59 godina, suočavala sam sa šestim desetljećem života i s mogućnošću senilnosti i Alzheimerove bolesti koje donosi starija dob. Da bih obnovila svoj um, trebala sam nešto novo. Za mene to nisu bila nova znanja, jer cijeli život učim, nego fizički izazov. Tražeći gdje bih ga mogla ostvariti, pronašla sam najsigurnije i najekonomičnije mjesto – Camino de Santiago.
Bila sam hodač, ali ne i hodočasnik
Na svoje prvo pješačenje tako nisam krenula iz duhovne potrebe. Smatrala sam da sam duhovno vrlo zrela osoba i da sam istražila svoje dubine, međutim život mi je donio upravo ono što mi je trebalo. Camino se pretvorio u propitivanje moje nutrine. Donio mi je veće prihvaćanje svega što život donosi. Toleranciju i zahvalnost za sve što imam i što će tek doći jer sve je dar – i ono dobro, i ono loše. Na Caminu sam, također, živeći trideset dana s ruksakom na leđima, naučila živjeti s esencijalnim, bez nepotrebnih stvari koje su nam u gradskom životu normalne. Postala sam i manje sklona stresu.
Ipak, gledajući iz današnje perspektive, na prvom Caminu bila sam samo šetač, hodač, fokusirana uglavnom na golo preživljavanje i snalaženje u novim uvjetima, ali za posljednja dva puta mogu reći da sam postala hodočasnik u punom smislu te riječi.
Zdravomarijo i crkve posvećene Gospi
Treći sam put krenula u želji da istražim svoju vjeru. Odrasla sam u obitelji gdje su se slavili Božić i Uskrs, ali Boga nismo unosili u svakodnevicu. Zato sam ovaj put odlučila preispitati svoje katoličanstvo. Posjećivala sam svaku crkvu, odlazila na mise za hodočasnike, upijala sam energiju i rituale tih svetih mjesta. Dok sam prva dva puta molila Očenaš, na trećem sam shvatila da većina crkvi na Caminu nije posvećena Isusu, nego Gospi.
Usto, čula sam da ta staza ima žensku energiju, pa sam odlučila moliti Zdravomariju i krunicu. Dok sam u jednoj crkvi molila Zdravomariju desetak puta, obila me vrućina, zagrijali su mi se dlanovi. Pokrenula se neka moja zakopana i skrivena životna energija. I narednih sam dana, na teškim dionicama puta, što je neuobičajeno za mene, neprestano molila. Vibracija molitve koju moje tijelo i moja psiha ne poznaje dovela je do oslobađanja zakopanih emocija.
Izazovi na putu
Na zahtjevnoj dionici puta, na visoravni Meseta, počeli su moji fizički problemi. Postala sam svjesna da nisam sposobna više hodati pa sam pauzirala. Odmor se protegnuo na četiri dana. Ono što je počelo kao fizička manifestacija malaksalosti i disbalansa, završilo je kao emotivno pražnjenje. Četvrti dan mi se plakalo, pa sam nazvala prijateljicu psihologinju koju sam netom upoznala.
„Trebam tvoju pomoć da se isplačem“, zamolila sam je. Pričala sam joj o bratu koji se ubio u doba kada sam završavala fakultet. Shvatila sam da je njegova smrt za mene bila dragocjen dar jer sam zahvaljujući njegovom završnom odabiru krenula na duhovno traganje koje je trajalo sljedeća tri desetljeća i koje još traje. I koje me izgradilo u osobu kakva jesam.
Susret s nemoći i smrtnosti
Svoje sam „bolovanje“ pripisala i čudnoj poveznici s templarima. Naime, spoznala sam da su vitezovi templari masovno ubijeni upravo na toj dionici puta, na petak, 13. listopada 1307. godine. A upravo je petak, 13. listopada, bio jedan od dana kada nisam mogla hodati i kada sam se nalazila na templarskom području, u albergu (prenoćištu) nazvanom po templarima.
Dopustila sam si povjerovati da sam emotivno proživljavala nešto što je puno šire od mene osobno. Naknadno sam čula i da si je tih dana u Zagrebu moja prijateljica oduzela život. Ti su mi dani bili emocionalno najzahtjevniji dio puta. Suočili su me sa smrtnošću, ali su mi pružili i duboko stapanje s mojom matičnom vjerom.
Vjera nam je u genima
Znakovito, s mojom namjerom da preispitam svoju vjeru na putu sam upoznala brojne svećenike i redovnike. U razgovoru s jednim shvatila sam: išla ja u crkvu ili ne, molila se ili ne, priznavala vjeru ili ne, ja pripadam dubokoj tradiciji katoličanstva koja je u genima svih nas. Ona je protkana u svim našim sustavima vrijednosti. Shvatila sam da vjera nije bila moj izbor; i kada sam se osjećala kao ateist, bila sam katolkinja. Vjeru sam dobila i naslijedila rođenjem i pripada mi.
Camino je svaki dan za mene imao spremnu novu priču, novu pouku koja mi je pomogla u nalaženju sebe. Polako mi se otvarao i svaki put mi je otkrio ponešto, ali naša priča još nije završila. Nije mi otkrio sve svoje tajne. I već me ponovo zove, ali ovaj ću put biti blaža prema sebi pa možda neću krenuti sama.
.png)
.png)
