Zahvaljujući jednom vrlo dubokom životnom iskustvu u kojem se urušio svijet koncepata i ideja u koje sam vjerovao kao u istinite i mislio da su jedina stvarnost, prepoznao sam neposrednu prisutnost Boga. Kao posljedica tog jednostavnog uvida u prirodu života, moje je biće postalo prožeto osjećajem ljubavi i zahvalnosti prema tome što postojim. Spontano su se rodile ideje da želim zahvaliti životu na svemu i tako su počela moja hodočašća. Sva sam ih posvetio ljubavi i slobodi.
Sloboda i povjerenje u život
Jedno od onih koje me se posebno dojmilo je ono od Vrsara do Međugorja. Jednostavno sam uzeo torbu i šator te krenuo na put. Takav način putovanja pruža predivan osjećaj slobode i povjerenja u život. Možete dublje osjetiti sebe, prirodu koja vas okružuje, diviti se ljepoti poljskog cvijeća, zastati pokraj drveta, osjetiti mirise trave, primijetiti vrijedne ruke seljaka koji radi u polju... Na tom sam putovanju spoznao da je cilj putovanja zapravo sam put.
Postoje trenuci na putu kada osjetite umor, ranjivost i ograničenost tijela i uma, ali to su isti dijelovi i puta i života. To su, zapravo, trenuci rasta, nadilaženja vlastitih granica. Ponekad imam osjećaj da mogu hodati mnogo. Nekada bih hodao i do 60 kilometara, tada prestajem biti svjestan zamora tijela, i tek kada stanem završivši dionicu, osjetim umor.
Ali nešto je u meni tada toliko zadovoljno i spokojno. Ponekad sam spavao u šatoru, a ponekad u mekanom krevetu. Osjećaj da ne znaš kamo ćeš stići i gdje ćeš spavati je predivan. I uvijek sve ispadne savršeno dobro.
Grobarova priča na Velebitu
Na svom sam putu do Međugorja izbjegavao velike prometnice, birajući lokalne ceste i putove. Krenuo sam iz Vrsara do Brestove, gdje sam se ukrcao na trajekt jer sam želio prehodati Cres, Krk i Rab. Dok sam na Rabu čekao trajekt za Jablanac, zaljubio sam se u Velebit, planinu koja me očarala snagom svoga duha. Prekrasna, netaknuta planina koja vrvi životom, iako s Raba tako ne izgleda. Vide se samo gole stijene i škrta vegetacija koju je ošišala bura.
Od Jablanca sam krenuo do prijevoja Veliki Alan. Tu sam prenoćio u planinarskom domu gdje sam upoznao dvoje zaljubljenika u Velebit. Jedan od njih mi je ispričao da je bio najsretniji dok je radio kao grobar. U toj je životnoj fazi mnogo naučio o prolaznosti života i ta ga je spoznaja približila sadašnjem trenutku, zbog čega je postao svjesniji sreće koja se nalazi u njemu samome. Iz njegove sam priče uvidio da je sreća uistinu bezuvjetna i svojstvena biću, da ne ovisi o onome što radimo, nego koliko smo svjesni da jesmo i da postojimo.
Gospa, mir i ljubav
Nakon tog susreta, hodao sam više od 30 kilometara šumskom stazom Velebita krećući se južnije. Na toj sam dionici susreo samo jednog čovjeka. Stigavši u Sinj, posjetio sam svetište Gospe Sinjske u čijoj sam crkvi sjedio promatrajući ljude kako joj se klanjanju. Posljednja dionica puta spajala je Imotski, Ljubuški i, konačno, Međugorje.
Tijelo je na kraju puta bilo vrlo umorno, prošao sam gotovo 600 kilometara u 20 dana, ali duša je bila mirna i spokojna, potpuno zadovoljna, zahvalna na svemu. Nakon odmora, u crkvi sam se pomolio, zahvalio životu na svemu i zamolio Gospu da svaka duša upozna svoju istinsku božansku prirodu – mir i ljubav.
.png)
.png)
