Ljubav je božanska tajna
Duhovno učenje poteklo od sufijskog mistika i pjesnika Mevlana Jalaladdina Rumija, koje je u prošlosti inspiriralo mnoge duhovne tragače, još je živo i vrijedno divljenja. Njegov sufijski put k Ljubavi temelji se na neograničenoj toleranciji prema svima i svemu što postoji; njegova pozitivnost i svjesno stremljenje k Ljubavi čak i modernom čovjeku ulijeva golemu nadu.
Za Rumija je Ljubav božanska tajna koju može spoznati samo čovjek čista srca. Onaj tko spozna ovu tajnu uvjerit će se da je Istina u svemu jer u stvarnosti ne postoji ništa drugo osim Istine. Plešući svoj ples, u ovoj se spoznaji derviši izgube, iščeznu u moru Istine.
Istina se može otkriti jedino u našoj dubini
Mistični ples vrtećih derviša koji se, nažalost, u očima većine zapadnjaka doživljava samo površno – kao komercijalna plesna atrakcija, zapravo je duboko intimno i zapanjujuće duhovno putovanje k Istini, tj. k Bogu. To nije folklorni obred davno zaboravljene slikovite sekte ili turistički događaj. Derviši ne plešu radi zabave, derviši u plesu traže svoje božansko podrijetlo. Tijekom plesa okreću se u sebe kako bi postali svjesni svih svojih sposobnosti, njihovih izvora i krajnjih granica. Znaju da se čovjeku Istina može otkriti jedino u njegovoj vlastitoj dubini, stoga je ne traže u izvanjskome svijetu.
Sufijski put spoznaje put je glazbe, poezije, plesa – to su ključevi vrata raja kroz koja sufije putuju k istinskoj Ljubavi, koja je za njih istoznačna Bogu. Oni ne poriču i ne omalovažavaju zemaljsku stvarnost – ona je za njih fizička manifestacija božanskog duha. No streme Cjelovitosti u kojoj se miješaju ovozemaljsko i božansko te u tome prepoznaju ljepotu i snagu. Na svijet gledaju srcem punim strasti.
I izvan rituala, derviši su skromni i posvećeni duhovnom putu
Biti derviš znači ne samo moliti ponavljajući Božje ime, nego ponizno služiti svijetu. Biti iskreni derviš znači postati oruđem božanskoga, pomoći ustati onima koji su pali, brisati suze s obraza onih koji pate, biti velikodušan i ljubazan prema siromašnima i usamljenima.
I izvan rituala i vjerskog života derviši, kao obični ljudi, duboko su predani duhovnome životu, odgojeni u skromnosti, u suosjećanju prema svima koji pate i toleranciji prema svima koji misle drugačije; izuzetno su otvoreni za sve koji nisu muslimani i znaju da je svaki čovjek u Božjim očima isti. Također su vrlo gostoljubivi prema svakom strancu, bez obzira na to odakle dolazi.
Rumi spontano zaplesao
Prema legendi Mevlevi reda koji potječe od Rumija, prvu semu, ritual u kojemu se izvodi derviški ples, izveo je sam Rumi oko 1249. godine kad je pred obrtničkom radionicom na tržnici u turskom gradu Konyi čuo ritmične zvukove kovačkoga čekića. Opijen radošću Božje prisutnosti koju je osjetio, u zanosu je jednostavno zaplesao. A njegov se ples nastavio do danas. U golemoj kružnoj dvorani koja može primiti nekoliko tisuća posjetitelja i danas vlada svečana, prigušena atmosfera.
Sedam stoljeća stara ceremonija, sema, i danas započinje dolaskom glazbenika za kojima u dugome nizu slijede derviši, odjeveni u duge crne odore i s velikim cilindričnim kapama na glavama. U semahane (mjesto ceremonije) na kraju ulazi i duhovni vođa – šejh. Glazbenici imaju točno određeno mjesto u osmerokutnoj dvorani. U redovima derviša nalaze se flautisti, bubnjari, recitatori i zbor. Glazba je u sufijskoj tradiciji iznimno važna.
Za Mevlanu Jalaladdina Rumija, po kome sufijski red vrtećih derviša nosi ime, glazba i ples bili su put do prosvjetljenja, do Boga, iako nikada nije negirao druge moguće putove do Istine.
Ceremonija, korak po korak
Za Rumija je glazba bila zvuk rajskih vrata. Točno nasuprot ulaza u semahane, u smjeru Meke i Ćabe, nalazi se prostor označen crvenim ovčjim krznom koji je rezerviran za šejha (učitelja, vođu). Simbolično, to područje označava najvišu duhovnu razinu, a crvena boja krzna simbolizira boju neba pri zalazu sunca u čast Shamsa Tabrizija, Rumijeva voljenoga učitelja koji predstavlja Sunce. U sufijskoj obrednoj praksi šejh ima izuzetno važnu ulogu – kao duhovni vođa on nadzire obred.
Prividna linija hatt-i-istiva koja povezuje šejhovu poziciju s ulaznom točkom u semahane, dijeli prostor na dvije polovice i predstavlja najkraći put do Istine, ponovnoga ujedinjenja s Bogom. Desna strana kruga, raspolovljenog ovom zamišljenom linijom, predstavlja vanjski – materijalni svijet, a lijeva polovica kruga pripada unutarnjem – duhovnome svijetu.
Tijekom ceremonije po ovoj se liniji može kretati samo šejh, koji u redu Rumijevih derviša simbolizira samoga Mevlanu tj. Rumija. Šejh potom ustaje, pokloni se i prelazi na desnu stranu krznenoga saga. Pristupa mu glavni semazen ili učitelj plesa, s kojim se pozdravlja međusobnim poljupcem u ruku. Ovom gestom šejh daje blagoslov i dopuštenje za ples.
.png)
.png)
