Dobrota - ideal ljudskosti

Riječ dobrota uglavnom izgovaramo bez razmišljanja. To je riječ koju smo upoznali vrlo rano, kada su roditelji od nas tražili da budemo dobri i kada smo slušali bajke u kojima se dobri junaci sukobljavaju sa zlim neprijateljima. Neki od nas naučili su da moraju biti dobri kako ne bi bili odbačeni i da dobrota podrazumijeva zanemarivanje sebe i preuzimanje odgovornosti za tuđe osjećaje, a neki su naučili da biti dobar znači izvršavati svoje obaveze, pomagati drugima i pri tom ne zaboraviti sebe. No, ima i onih koji su naučili da nikada nisu dovoljno dobri i da se moraju dodvoravati kako ne bi ostali nezamijećeni.

Koliko god dobri bili dok smo bili djeca, svijet odraslih tjera nas da postanemo kruti, sebični. Živimo u društvu u kojem najbolje prolaze oni koji se nameću, oni koji često preko tuđih leđa dolaze do svojih ciljeva, a ne oni koji vode računa o drugima i stavljaju ih na prvo mjesto.

Svi smo sigurno više nego jednom osjetili kako je biti prevaren – uvalili su nam neki loš proizvod, uvjerili nas da im treba novac za kruh, a onda kupili alkohol, ponudili smo nekome pomoć, a taj nam je uvalio sav svoj posao, posudili smo novac nekome tko nam ga nikad nije vratio, sudjelovali smo u humanitarnoj akciji za koju se pokazalo da je prijevara, ispunjavali smo želje partneru koji nije vodio računa o nama, plaćali smo porez, a onda otkrili da su se vodeći političari tim novcem bogatili. Svi znamo kako je to osjećati se naivno, glupo, prevareno.

Puno ljudi iskorištava dobrotu

Logično je da ćemo se nakon takvih iskustava zatvoriti, međutim, ta zatvorenost ne predstavlja sigurnu zonu ugode, nego upravo suprotno – osiromašuje nam život i vodi nas u izolaciju.

Istina je, ima puno ljudi koji iskorištavaju dobrotu. Postoje ljudi koji iskorištavaju materijalno, a i oni koji u dobroti vide slabost pa ih nečija dobrota ne inspirira da uzvrate svojom dobrotom, nego upravo suprotno – gotovo instinktivno ih navodi da dominiraju, kontroliraju, koriste tuđu otvorenost u dobroti kako bi se postavili „iznad“. Ima i onih kojima je dobrota prvenstveno laž koju treba razotkriti, uništiti, te ih potiče da ljude uvjere da dobro ne postoji.

Takvi su u osnovi zavidni na dobroti jer im je taj dobar osjećaj koji dobrota donosi sasvim nedostupan. Uza sve to, društvo nam stvara iluziju da životno zadovoljstvo ne izvire iz kvalitete odnosa sa samim sobom i kvalitete povezanosti s ljudima, nego iz postignuća i posjedovanja.

Susret u dobroti

Većina nas u tridesetima na svojoj koži osjeti i nauči da se „stvarni svijet“ itekako razlikuje od svijeta kakav smo vidjeli kao djeca. I zato se moramo mijenjati. Ne možemo ostati u naivnim, dječjim uvjerenjima da je svijet bolji nego što jest ili da su ljudi bolji nego što jesu jer ćemo se suočiti s problemom preživljavanja – nije zgodno biti srna među hijenama. A opet, nakon što se više puta osjetimo povrijeđenima, ne možemo ni ostati zabarikadirani obranama jer to vodi u nezadovoljstvo i mrtvilo. Malo-pomalo, moramo smoći hrabrosti i ponovo se izložiti, ali samo onim ljudima za koje procijenimo da se s njima, u dobroti, možemo „susresti“.

„Susret u dobroti“ možemo nazvati i dodirom ljudskosti. Svi koji su ga osjetili znaju što to znači – nema kalkulacija, nema dodvoravanja, nema pokušaja da dobrim djelima naslikamo pozitivnu sliku samih sebe. To ne znači da su sve ove druge karakteristike obilježja loših ljudi, nego da je „susret u dobroti“, nažalost, rijetkost jer smo odmalena trenirani da je dobrota nešto, a ne da smo dobrota mi sami.
Kada je dobrota nešto, onda je (podsvjesno ili svjesno) koristimo kako bismo dobili nešto zauzvrat, da bi nas netko volio, kako bismo pred samima sobom održali sliku da smo dobri.

Veličanje uloge žrtve

Kada je dobrota nešto s čim možemo baratati, onda možemo napraviti „sve kako treba“, a da na kraju ipak ostanemo razočarani jer je dobar osjećaj izostao. Uzmimo primjer majke koja „sve radi za djecu“ i na kraju se osjeća istrošeno i upada u ulogu žrtve. A opet, s druge strane, postoje majke kojima posvećenost djeci prvenstveno predstavlja ispunjenje. Naravno, realnost je uvijek negdje između – majčinstvo i iscrpljuje i ispunjava – ali postoji puno žena koje baš kroz majčinsku ulogu uđu u ulogu žrtve i tu se, nažalost, usidre.

Kada na prvo mjesto stavljamo drugoga (primjerice, dijete), a u sebi smo i dalje egocentrični pa nam je u prvom planu ono što gubimo, što „žrtvujemo“ za dijete, onda počinjemo veličati svoju patnju, svoj gubitak i zakinutost. Unutar sebe izdižemo ono „mrtvo“ (žrtvovano) i samim time se u ulozi žrtve iznutra osjećamo mrtvima, bez obzira na to koliko nam se okolina divi zbog naše dobrote.

S druge strane, ako u svojoj požrtvovnosti nismo egocentrični, nego smo orijentirani na drugoga, onda možemo osjetiti ispunjenost i dobar osjećaj jer osjećamo ono što je drugi dobio. Suosjećanje s osobom koja je zbog naše dobrote od nas nešto dobila omogućuje nam da osjetimo taj dobitak. Dali smo, a osjećamo se kao da smo dobili. I jesmo dobili – dobili smo dobar unutarnji osjećaj.

PageBreak

Narcistička kultura

Često od starijih čujemo kako je prije bilo drugačije – kako su ljudi jedni drugima mnogo više pomagali, da je bilo više dobrote. Ako zanemarimo činjenicu da je ljudima u trećoj životnoj dobi percepcija malo promijenjena time što im je život u mladosti bio perspektivniji (pa im se samim time čini i da je sve ostalo bilo bolje), ostaje nam suočavanje s današnjim društvom u kojem se veličaju vrijednosti koje ne pogoduju širenju dobrote. Živimo u kulturi u kojoj se veliča individualizam, isticanje sebe i izgradnja savršene slike sebe.

Američki povjesničar i kritičar društva Christopher Lasch ovu je pojavu nazvao narcističkom kulturom. U takvoj kulturi nisu važni odnosi, nego je važan pojedinac i gledatelji koji će tom pojedincu potvrditi njegovu sliku važnosti, vrijednosti, ljepote, uspjeha. Društvo odgaja pojedince koji nisu svjesni da mu drugi trebaju kako bi mogao vidjeti, upoznati, doživjeti sebe, da bi živio kvalitetan život njegujući kvalitetne odnose.

Povezanost i poštovanje

U takvom je društvu lako zanemariti činjenicu da trebamo jedni druge. Ne trebamo se samo zato da bismo koristili jedni drugima, da bi poštar raznosio poštu, slastičar pekao kolače, a učitelj podučavao u školi. Trebamo se i zato da bismo u tim odnosima spoznavali sebe i kako bi spoznavanje sebe podizalo kvalitetu naših odnosa. Trebamo se emotivno, mentalno, tjelesno – trebamo se na svim nivoima. To nije ovisnost, nego svjesnost o važnosti povezanosti.

A iz te svjesnosti izvire i poštovanje. Ako smo svjesni da smo si međusobno važni i potrebni, onda ćemo se međusobno i poštovati da bismo tu povezanost njegovali. Naravno, to nije ni moguće ni potrebno ostvarivati sa svima, ali je važno njegovati tu ideju, taj ideal ljudskosti kako bismo svoje važne odnose vodili (i da bismo u tim odnosima bili vođeni) prema lakšem i ispunjenom suživotu u kojem su „susreti u dobroti“ svakodnevica.

Kako biste osvijestili svoj odnos s pojmom dobrote, uronite u introspekciju ili odgovorite na ova pitanja u razgovoru s nekim bliskim...

Kada ste zadnji put napravili nešto samo zato što ste imali potrebu napraviti nešto dobro?
Kada ste zadnji put osjetili nečiju dobrotu?
Kako se osjećate kada netko od vas nešto traži, a vi mu to zapravo ne želite dati? Na primjer, to može biti netko tko prosi ili prijateljica koja vas zove samo onda kad nešto treba. Osjećate li neugodu? Udovoljite li ipak toj osobi ili ne?
Jeste li se ikad zbog svoje dobrote osjećali iskorišteno? Ako jeste, kada se to zadnji put dogodilo? Što biste sada napravili drugačije?
Pada li vam jako teško pomisao da netko možda misli kako niste dobri? Što sve činite da bi drugi o vama zadržali dobro mišljenje? Kako se pri tom osjećate?
Što za vas znači „biti dobar“? Imate li osjećaj da ste previše dobri ili da vam nedostaje senzibiliteta za dobrotu?
Prisjetite se ljudi u svojoj okolini koje smatrate dobrima i razmislite što biste za njih mogli učiniti. Budi li vam pomisao na to dobar osjećaj?