Želite meditirati, ali čim sjednete i zatvorite oči postajete nemirni, a na pamet vam pada što biste baš sad trebali obaviti? Ili još gore, unutarnji kritičar vas opominje da ste nešto odavno trebali obaviti, a vi tako besposleno sjedite. Tko ne zna zakonitosti uma, mogao bi odmah odustati od meditacije, misleći da će um prestati prigovarati kad obavimo sve što imamo.
No priroda uma je da ne miruje. Bez obzira na sve, on će uvijek prigovarati i upravo ga zato u istočnoj kulturi nazivaju majmunom. Majmun skače s grane na granu, s drveta na drvo, iritantno i prodorno ciči. Baš tako i naš um skače s jedne misli na drugu, svaku komentira beskrajno blebećući, prosuđuje, analizira i zaključuje. Hvata se čvrsto za misli poput majmuna za drvo i ne odustaje od ljutnje, straha, zavisti ili potrebe da je uvijek u pravu. Ta divlja zvijer može se umiriti meditacijom, no za to je potrebna praksa i iskustvo. Ne dajući energiju tom majmunu (a to znači ne hvatati se za svaki mamac u obliku misli koji nas vodi u razmišljanje) polako umirujemo um. Ali kako do toga doći? Tako da postanemo svjesni misli, da ih promatramo, umjesto da ih mislimo. Razlika je suptilna, no evo primjera.
Stojite na prozoru i promatrate automobile
Zamislite da stojite na prozoru i promatrate automobile koji voze ulicom. Vidite jedan, primjećujete boju, model, pratite ga pogledom od početka ulice i ispraćate kada mu se trag gubi na križanju. Dolazi drugi i činite isto. Majmunski um u toj se situaciji fiksira na automobil. Pita se tko ga vozi i zašto, kamo ide i zašto je baš skrenuo lijevo. Nošeni tom znatiželjom, naginjete se kroz prozor kako biste što bolje vidjeli automobil, zamišljate i sudite, pitate se zašto se tako star automobil uopće vozi po cesti, a ni boja mu nije baš lijepa; vozi li ga muškarac ili žena; čini se da ga vozi netko nesiguran, je li tek položio vozački?
Dok se vi tako bavite automobilom koji vam je odavno izašao iz vidokruga, cestom prolaze brojni drugi automobili koje uopće ne primjećujete. A ne primjećujete zato što ste se iz sadašnjeg trenutka izgubili u razmišljanju. Kad se misli tako vrte, postajete zbunjeni, iscrpljeni, ne znate više gdje ste. To je isto ono iskustvo kada i sami vozite i odjednom se ne sjećate kuda ste vozili i jeste li možda prošli kroz crveno. Jer misli su vas zavele i odvele negdje s ceste i iz automobila.
Nemamo vremena za sebe jer nam ga uzima um
Postanete li samo promatrač, misli mogu izroniti, no vi se za njih nećete vezati razmišljanjem. Nećete putovati s njima. Pustit ćete ih da prođu. Doći će druge i vi ćete i njih pustiti da prođu. I u jednom trenutku pojavit će se pauza između misli. Ta pauza ulazna su vrata u mir, relaksaciju, u kontrolu nad vlastitim životom. Što dulje u kontinuitetu meditiramo, te pauze postaju sve dulje.
Na početku treba prihvatiti jednostavnu činjenicu da je um kaotičan. Taj dio nas bavi se svakodnevnim stvarima na vrlo površan način i razasut je na sve strane. Upravo zbog njega postajemo razdražljivi, zaboravni, zbunjeni, osjećamo kao da nemamo dovoljno vremena i prostora za sebe. Što je u jednu ruku i istina jer netko drugi zauzima taj prostor i vrijeme – naš um.
No ne treba ga mijenjati, jer ga i ne možemo promijeniti, to je njegova priroda. Bilo bi to kao da od žabe želite napraviti pticu. Možemo mu samo uskratiti pažnju – umjesto da se povedemo za njim, možemo ga promatrati, baš poput majmuna u kavezu. Naučimo li nepristrano promatrati, uskoro ćemo iskusiti da smo mi zapravo izvan tog kaveza i upravo je to prvo iskustvo slobode – one slobode koji poznaju iskusni duhovni istraživači.
.png)
.png)
