Suptilnija nijansa azijskih borilačkih vještina koja njeguje i duh nije novina, već nešto što je te vještine pratilo od samih početaka. Tu im je nijansu davno darovao zen. U svojoj knjizi Zen budizam autor Simon E. Phillips opisuje kako je zen pronašao svoje mjesto u borbi. Srednjovjekovni Japan neprestano je bio potresan građanskim ratovima koji su u suprotstavljenim feudalnim klanovima iznjedrili profesionalne ratnike bushije. Kako bi se što bolje pripremili za borbu, bushiji su dane provodili vježbajući različite vještine objedinjene pod imenom bu-jutsu (bu – ratnici, jutsu – vještina).
Zen je, objašnjava Philips, svim ratničkim vještinama služio kao oblik idealne psihološke pripreme prije sukoba. Borci su tako učili da se u klinču, kako bi iskoristili sve tjelesne potencijale, odriču ega i stapaju se s protivnikom. Sa završetkom građanskih ratova u 17. stoljeću bu-jutsu je izgubio smisao, i promijenio mu se sadržaj. Uz promjenu naziva u budo, borilačke vještine više nisu bile usmjerene onesposobljavanju protivnika, već prema poništavanju vlastita ega. Kao meditacija u pokretu, postale su idealna tehnika rada na sebi jer se s pomoću njih mnogo živahnijim načinom od sjedenja u lotosovu položaju postizala ravnoteža tijela i uma.
S kyudom nas je upoznao Denis Štefok, instruktor japanske srednjovjekovne vještine gađanja lukom i strijelom. Već pri prvom susretu i neupućeni promatrač uvjerit će se kako kyudo nema puno sličnosti sa streličarstvom na Zapadu. Denisovu odapinjanju strijele prethodila je priprema koja je više nalikovala kakvoj obrednoj ceremoniji ispunjenoj elegantnim pokretima nego sportskoj usredotočenosti na uspjeh. Usporeni pokreti praćeni uravnoteženim disanjem bili su u službi toga da se strijela odapne praznog uma, sa što manje fizičke snage. Iako je krajnji rezultat izgledao kao strijela zabodena u metu, zapravo je prema Denisovim riječima bio pogodak u ego vježbača sa svim njegovim strahovima i žudnjama.
Promatrati majstora kyuda (kyudoka) kako odapinje strijelu većini ljudi bit će zanimljivo pogledati dva, najviše tri puta. Poslije toga puko promatranje najvjerojatnije će izazvati dosadu. Razlog tomu je što kyudo, iako s atraktivnom ceremonijom „na van“, ipak najviše djeluje „na unutra“. Kada bismo mogli pogledati kyudoka iznutra, vidjeli bismo tisuću procesa koji dovode do toga da se čovjek, baveći se tom vještinom, osjeća sretno, smireno i opušteno. U kyudu svaki pokret ima svrhu. Ceremonija ulaska, naklon, približavanje meti, popravljanje luka, namještanje na mjestu s kojeg se odapinje luk, disanje... a cilj svega toga je stvoriti um bez misli kako bi se s lakoćom i što manje snage odapela strijela. Sve to zahtijeva mnogo strpljenja i vježbanja pa zato kyudo volim nazvati svojim malim laboratorijem u kojem istražujem sebe, kaže Denis.
.png)
.png)
