Tango: Ples koji nas vodi sebi i drugome

Kao plesač(ica) ulaziš u zagrljaj

Tu gdje si najbliži drugom, nepoznatom biću u zagrljaju, a stisnut u svojim mislima, strahovima, ranama ili se pak naslanjaš na očekivanja, romantične i svake druge svoje projekcije, neosviješten ili djelomice probuđen. Kao plesač(ica) ulaziš u zagrljaj i tu počinje rad, koraci koje učiš da bi se stiglo do sebe.

Više od plesa

Onaj tko otkrije, zapleše i zavoli tango osjeća kako je to mali grad u gradu. To je dobro povezana zajednica koja živi, raste, okuplja se na plesnim večerima, svakodnevno vježba i uči korake. Dočekuje svoje plesne simpatije koje dolaze izdaleka i ide u goste u druge gradove na radionice, maratone i festivale, kao što je naš Mediterranean Summer Tango Festival u Poreču na koji dolaze plesači tanga iz cijelog svijeta. Iako je većini želja posjetiti samu kolijevku argentinskog tanga, rijetki se uspiju otisnuti na tako dalek put.

No različitih zbivanja vezanih uz tango, na kojima se uči i napreduje u plesu, a usput sjajno zabavlja, može se naći diljem Europe, pa i u susjednim zemljama. Brojnošću plesača i različitih okupljanja prednjači Italija, za koju se smatra da je danas glavna zemlja kad je riječ o plesanju tanga.

Na svojim putovanjima tangerosi stižu i u Beograd. Ondje već cijelo desetljeće generacije plesača tanga podižu Sonja Živanović i Darko Dožić koji su, poštujući sve ono što su tradicionalni elementi argentinskog tanga, pokrenuli Tango Natural, školu koja uči malo drukčije. Je li tango doživljavati ples kao nešto više od plesa ili je univerzalnost plesa opravdala njegovu i malo dublju primjenu od one samo plesačke?

Šaren i zabavan duhovni put

„Tango je duhovni put zato što nas izaziva", kaže Darko, „a to je važno jer smo u biti svi, htjeli ili ne, na duhovnom putu. Samo je pitanje prihvaćamo li u životu, vidimo li i tumačimo signale koji su oko nas. Eckhart Tolle kaže: 'Patnju vam nitko ne može uzeti. Ona je vaš najveći prijatelj.' I mi u onoj mjeri u kojoj se nesavršeno odnosimo prema svom duhovnom putu, tj. koliko ga zapostavljamo, toliko više patimo, šamarani stvarnošću koja nas budi da se promijenimo, krenemo nešto učiniti. Tango je zato kao paradigma života gdje čovjek preispituje koliko je na svojim nogama, kako se osjeća, kako osjeća glazbu, osobu ispred sebe, susret s drugim ljudskim bićem.

Sve to zajedno ujedno je i ono što imamo u životu. No, za razliku od života gdje se čovjek može po dva-tri dana ili čak cijeli mjesec skrivati od izazova, u tangu to ne može. Ovdje imaš zadatak stajati na jednoj nozi; padneš li, stvori ti se emocija zbog izgubljenog balansa. Možeš se već tu, u prvih pet minuta, baviti svojim odnosom prema padu, ne možeš pobjeći. Ne kriješ se.“ Naš sugovornik naglašava kako je riječ o zabavnom, šarenom duhovnom putu „gdje čovjek svaki put kad preuzme odgovornost, kad se pozabavi sobom, dobije nagradu u obliku nečega što se spontano ugradi u njega“.

PageBreak

Sonja dodaje: „Snaga tanga je u tome što ljudi ne kreću na ples s ovim idejama. Ljudi idu na ples da bi se zabavili, a postignu nevjerojatne promjene u svom životu na koje nisu bili spremni. Da ih je netko pitao hoće li sada raditi na sebi, vjerojatno bi u tom trenutku rekli da im to ne treba. Tango ih je zbog svoje kompleksnosti ipak natjerao da se suoče sa sobom, malo-pomalo, i uhvatio ih je prije nego što su shvatili s čime se sve suočavaju. A onda imaš veliku satisfakciju, od osjećaja, radosti, zadovoljstva i promjena koje se događaju u tvom svakodnevnom životu. Shvatiš da toliko mnogo dobivaš za ono što daješ.“

Postoje interpretacije tanga koje kažu kako je to samo ples, rad na sebi je čista mistifikacija plesa. Činjenica je da tango krije velik potencijal. A želi li tko jednom tjedno neku aktivnost, razgibavanje, kretanje ili prostor za rad na sebi, to je sve stvar izbora.

Samo onaj tko stoji na svojim nogama može ući u kontakt s drugim

A kako nas to tango oblikuje, skida jedan po jedan unutrašnji sloj zapletenih misli, potisnutih emocija? Kako se dogodi ta transformacija običnog tijela u plesačko, koje i kad ide na posao, u prodavaonicu ili u žurbu dana osjeća svaki svoj korak i pokret, osjeća kako je živo i da postoji?

„Nekoliko je principa osnova u radu, a jedan od njih je dobar kontakt sa zemljom jer samo osoba koja stoji na svojim nogama može ući u kontakt s drugom osobom. Ovo zvuči kao lijepa metafora, ali samo ako imamo dobru mehaničku potporu naniže, kao kontrasila može se stvoriti pokret naviše, koji je pokret susreta s drugom osobom. Kontakt sa zemljom, pokret unutar tijela, pokret prema zem­lji i reakcija naviše, jedan je princip.

Dominantni ili submisivni

Drugi je princip svjesnost pokreta. Tu se autentično, u trenutku, u glazbi dvije osobe prepleću i stvaraju oblike, no samo se vrlo osjećajno tijelo uspijeva ispreplesti s drugim tijelom. Osjećajnost i senzibilnost pokreta su bit: onoliko koliko osjećaja čovjek uloži u sve što radi, toliko mu se tijelo brže transformira. Što je sabraniji, njegov je pokret više centriran, nastaje iz sredine tijela, skladno se širi prema periferiji. Ako je, pak, osoba izvan sebe, i njen pokret je nemirniji“, objašnjava Darko.

U tangu postoji mnogo tih situacija, svaki pokret može nositi krizu, mogućnost izlaska iz balansa. Hoće li osoba na to odgovoriti smireno ili reagirati panično i histerično ovisi o vezi sa zemljom i koliko je pokret svjestan. Tu je i individualna tehnika – stajanje na svojim nogama pa kontakt s drugom osobom. Često osoba prilično dobro stoji na svojim nogama sve dok ne uđe u odnos s nekim drugim, a onda ili dominira ili bude submisivna, gubi na neki način samostalnost.

Ženama je najveći problem da se prepuste i budu podatne

„Ženama je najveći problem da se prepuste“, dodaje Sonja, „da budu podatne. Podatnost je jedna od glavnih karakteristika ženskog spola, no to u suvremenom društvu ima negativnu konotaciju u smislu seksualnosti i gubljenja individualnosti, prepuštanja kontrole u tuđe ruke itd.

No podatnost se može interpretirati na različite načine. Podatna je žena daleko od toga da pasivno ispunjava tuđe želje; ona je dovoljno opuštena da može prihvatiti, primiti u sebe te onda ponijeti i povesti. To je ono što je ženama u početku najteže.

Muškarci imaju problem predati se samima sebi

Biti muškarac u tangu drukčije je od slike muškarca u suvremenom svijetu: slike velikog, snažnog muškarca širokih ramena, jakih ruku, razvijenih prsnih mišića, bitno je da bista bude snažna, a noge nisu važne. To uzrokuje odvojenost od donjeg dijela tijela, slab kontakt sa zemljom, a sve to govori o nesigurnosti.

Krute noge ne mogu pustiti emociju kroz sebe. Muškarac u plesu mora naučiti razbiti tvrdoću svog tijela. Mora naučiti opustiti ga kako bi postalo emotivnije i da se na određen način preda svom tijelu. Žene imaju problem u ideji da se predaju drugoj osobi, a muškarcima je problem da se predaju sami sebi.“

Ples koji vodi zagrljaju, sebi, odnosu

Darko kaže kako je tango stalno preispitivanje, uvijek nosi neke bljeskove i svatko ima neke posebne tande (nizove od četiri pjesme). To znaju biti i transcendentalna iskustva, kad se nadiđe stanje svoje svijesti i premjesti na neku višu frekvenciju, koju često ne zadržiš dugoročno, ali se i ne vratiš na staro. „Pomakne te malo iznad, a usto ti ostavi informaciju kamo to možeš ići dalje. Ja sam imao puno tih iskustava. Svi se na tango maratonima pojavimo najprije s egom i prvu večer samo želimo pokazati svoje umijeće.

Poslije, kad shvatimo da zbog tog ega svi patimo, polako idemo prema zagrljaju, prema sebi, prema odnosu, i posljednji je dan poput prelamanja svjetlosti na površini mora. Ljudi postaju svjetlost koja se sjedinjuje s vodom, vidi se da su svi sjedinjeni, kako poštuju prostor, jedni druge. Isti ljudi otprije tri dana prođu transformaciju. Moj je put u biti to stalno putovanje na razini dana, večeri, mjeseca, života. Od stanja zadovoljstva koje nastaje u trenutku kad poštuješ druge ljude i sebe te kad su ti zadovoljstvo, jedinstvo i ljubav na prvome mjestu, a ne postignuća koja hrane ego.

Mogu reći da mi je tango pomogao izgraditi snažan osjećaj o važnosti iskrenosti prema sebi kad je posrijedi sagledavanje odnosa prema drugim ljudima. Nekako mi je postao jasan taj osjećaj jedinstva i patnje koja nastaje kada to jedinstvo s drugima negiramo, kao i zadovoljstva kad u drugome prepoznamo sebe i podijelimo trenutak, osmijeh, zagrljaj.“