U malenom domu veliki život

Prije dvije godine iselio sam se iz stana u Zagrebu, u kojem sam živio dulje od 10 godina. Moj je odlazak bio dobrovoljan, mogao sam i dalje ostati tamo živjeti, no osjetio sam da je vrijeme za životnu promjenu i nova ostvarenja. U tom razdoblju želio sam jasnije definirati svoju budućnost i stvoriti dugoročni plan življenja.

Stambeno pitanje velika je životna odluka jer je najčešće praćena podizanjem golemih kredita. Budući da je stambeni prostor usko povezan sa životnim i društvenim navikama i poslom, za tu je odluku potrebno sagledati cjelokupnu životnu situaciju. Potaknut primjerom svojih prijatelja koji su u šumskom okružju izvan grada izgradili kuću, ohrabrio sam se i odlučio izgraditi maleni pokretni kućerak.

Mali pokretni dom u kojem živim inspiriran je rastućim svjetskim trendom, tzv. tiny mobile homes. Pokretne kućice već odavno postoje, no možda su najveću pažnju dobile nakon posljednje globalne gospodarske krize kad su mnogi ljudi izgubili domove. Nedugo nakon toga, taj trend jača u zemljama SAD-a te graditelji počinju malene mobilne kuće nuditi kao standardizirana stambena rješenja, a brojni su ih ljudi prigrlili kao svoje domove.

Izvan normi

Motivacije stanara ovakvih kuća su raznoliki. Iako se pokret malenih pokretnih domova najčešće veže uz potrebu za pojednostavljenjem života i smanjenjem negativnog djelovanja na okoliš, neki stanari jednostavno odbijaju preuzeti na sebe nesigurne i velike kredite. Drugi se nalaze u prijelaznim životnim fazama (studenti, radnici u inozemstvu) i na taj način također minimaliziraju troškove, a treći odabiru ovaj oblik življenja iz estetskih razloga, kao ljubitelji minimalizma.

Ova je kuća za mene projekt kojim sam učio prije svega samostalno sagraditi nastambu. Također, širio sam spoznaje o tome kako životni prostor može izgledati izvan standarda i normi naše kulture. Osim toga, ovim projektom aktivno preispitujem svoje potrebe i želje. To je zapravo praktična studija u trajanju od dvije do četiri godine, s ciljem da nakon toga budem sposoban kvalitetnije donositi životne odluke.

Kava, bilježnica i olovka

Kućicu sam gradio devet mjeseci. Svakog dana nakon posla informatičara i glazbenika, uputio bih se s alatima na zemljište koje mi je prijatelj ustupio na korištenje. Gradio sam pretežno samostalno jer sam silno želio naučiti gradnju, iako sam često imao i pomoć prijatelja i poznanika dobre volje.

Kad se gradi pokretna kućica, potrebna je prije svega nosiva platforma. Mogu se u tu svrhu koristiti teretne prikolice, no ja sam radi uštede kupio jednu staru kamp-kućicu. Uklonio sam joj cijelu nastambu, te uz potrebne modifikacije iskoristio njezinu nosivu platformu kao bazu za svoju kućicu.

Uslijedila je gradnja drvene konstrukcije, ugradnja prikladne izolacije (da može prezimiti naše zime) te drveni pokrovi unutra i izvana. Sve sam nacrte sam osmislio. Uz kavu, bilježnicu, olovku te brojne inspiracije s interneta, osmišljavao bih i crtao elemente te u hodu promišljao i tražio rješenja ili pomoć oko zahtjevnijih spojeva ili dijelova koje nisam poznavao. Izgradnja je bila svakako jako kreativna i zabavna aktivnost u kojoj sam iznimno uživao.

PageBreak

ivan uravić
Đuro Gavran ivan uravić
Što stane u šest kvadrata

Ovakvu kućicu moguće je nakon izgradnje i registrirati kako bi se mogla voziti po cesti. Iako sam se tijekom izgradnje pridržavao svih pravila i izgradio kućicu koja zadovoljava propise vozila u svojoj klasi, nisam se na kraju odlučio provesti sam postupak registracije pa svoju kućicu sada prevozim pomoću vučnih službi.

Ovakva kućica može pružati sav komfor gradskog života. Vješti graditelji stvaraju iznimno ljupke i visokofunkcionalne prostore, veličine koja je u skladu s potrebama. Ali kao samac željan pustolovina, za sebe sam odabrao skromnije uređenje unutarnjeg prostora.

Površina moje kućice je 6 m2, što je vrlo malo, čak i ovom svijetu malenih pokretnih domova. Ona sadrži krevet na gornjoj galeriji, plinsko kuhalo, malenu tuš-kadu, akumulator za električnu rasvjetu, plinsku peć za grijanje zimi, smočnicu, vanjski kompostni WC i kompost. U želji za još snažnijim doživljajem, odlučio sam preskočiti ugradnju „detalja“ poput ljestava za pristup krevetu na galeriji kako bih si osigurao još malo obavezne tjelovježbe.

Stvarne ljudske veze

Svakodnevni život u kućici za mene je vrlo zanimljiv i zabavan. Ljeta su ovdje vruća, a zime hladne. Kiša se osjeti prilikom svakog odlaska na WC, a vodu je teže donositi po noći. No mene ove stvari ujedno i jako vesele. Življenje je jednostavnije u kući bez struje, interneta i medija, ali jedan tipični 9-satni radni dan u velikom gradu ionako mi daje dobru informiranost o zbivanjima u društvu.

Shvaćam, pak, da svakodnevni razgovori sa susjedima vrtlarima, međusobno posuđivanje alata i razgovori o vrtovima, zapravo čine puno stvarnije ljudske veze od onih koje tražimo u medijima. Najveća nagrada za mene leži na kraju dana, kad sjednem sam sa sobom i sagledam dan iza sebe, što se sve događalo, što me to sutra očekuje i gdje sam ja u svemu tome. To je moguće u gotovo svim životnim okruženjima, no ovako jednostavan prostor to još dodatno potiče i njeguje.

Sve je moguće

Ne bih se na kraju mogao pohvaliti vrhunskom kvalitetom izgradnje kućice, to nije jedno od njezinih dostignuća. Postoje brojni profesionalci koji bi brže, jeftinije i bolje napravili taj posao, no na nečemu treba i učiti, a tu je ona svoju svrhu ispunila. Također, ovakav stil življenja ne bih baš svakome preporučio, nego samo onome koji doživljava direktnu ljepotu ovakvog doma.

Najveća nagrada koju je meni donijela ova kućica jest to da sam se usudio napraviti nešto doista kreativno i korisno. Mislim da je jako bitno ne bojati se samog života ni živjeti u brizi o budućnosti, nego usuditi se i probati nešto svoje. A pogotovo je to bitno za mladu osobu koja tek treba donijeti svoje veće životne odabire. Jer uz pažljivo osmišljen plan, svašta je moguće.

Više na malipokretnidom.ravajunction.com