Zdravko Posavec: Potrebno je umrijeti da bismo počeli živjeti

Susret s Isusom

Zatim sam osjetio da se dižem uvis, ne znam je li to bilo nebo ili neko drugo mjesto. Osjetio sam ushit, radost, zanos, najveći vrhunac sreće koji nikad prije nisam osjetio. Koliko se sve brzo odvijalo ne znam, ali znam da sam putovao u svjetlost i u jednom sam trenutku ispred sebe ugledao muška stopala kako se spuštaju niz stepenice. Briznuo sam u plač bez ikakve mogućnosti suzdržavanja, a slike svih mojih pogrešnih postupaka vrtjele su se kao u filmu pred mojim očima. Nešto me tjeralo da dignem pogled i tada sam ugledao Isusa. Dotak­nuo me rukom i rekao: ‘Nije još tvoje vrijeme - idi i živi istinu.'

Prvo iscjeljenje

Zdravko je tada shvatio da je dobio priliku za bolji i drugačiji način života. Dobio je ljubav za kojom je očajnički vapio jer je od djetinjstva bio „drugačiji“ i nju je želio dijeliti s drugima. Dobio je mudrost koja mu je omogućila da pomaže ljudima, da samo iz razgovora s osobom osjeti što nije u redu, što osoba treba promijeniti i što on mora učiniti da bi je iscijelio. Odlučio je pustiti svoje talente da se razvijaju. Predao je, kako kaže, svoj život u ruke Boga jer ga je on stvorio i najbolje zna što je dobro za njega.

Iako je oduvijek osjećao da ima „nešto“ u sebi i znao je nesvjesno pomoći ljudima, izvantjelesno iskustvo koje je proživio i djevojka kojoj je pomogao ubrzo nakon tog događaja bili su znakovi da se treba potpuno predati iscjeljivanju. „Na jednom kućnom druženju, djevojka koja je sjedila nasuprot mene počela je blijedjeti. Pogledi su nam se susreli i pročitao sam joj s usana kako govori: ‘Gotova sam’. Uhvatila se za srce i počela padati. Nesvjesno sam položio ruku na njeno srce, zamolio Boga da je iscijeli i nakon nekoliko minuta djevojka se počela dizati kao da se ništa nije dogodilo“, prisjeća se Zdravko svog iskustva kad je imao 25 godina.

U počecima prakticiranja bio je nesiguran i stalno je, priznaje, tražio neki oblik potvrde da zna kako je to stvarno i da ne umišlja, unatoč tome što su rezultati bili vidljivi.

Ustrajao je u onome što instinktivno zna te se posljednjih desetak godina bavi isključivo radom s ljudima, u sklopu udruge Anđeoski dodir koju je kao 32-godišnjak osnovao u Novigradu, gdje i danas živi i djeluje. „Iscjeljivanje kroz Božansku energiju jednostavno je dio mene. Da bih približio razliku između naučenog znanja i onog intuitivnog reći ću da puno terapeuta traži pomoć od mene.“

Ljudi mu se najčešće javljaju zbog problema sa stresom, strahovima, depresijom, zbog nezadovoljstva i ogorčenosti, nedostatka ljubavi i poštovanja te raznih bolesti. Martina, jedna njegova klijentica, borila se s teškim oblikom PTSP-a, da bi nakon tretmana na daljinu, nakon 45 dana njezini simptomi nestali, kaže ovaj 38-godišnji isjelitelj. No nije ni on svemoćan, naglašava, i rijetko može pomoći ako osoba i sama nije spremna na promjene.

Najveća ljudska zabluda

„Najveća zabluda je da ljudi mogu zadržati stare obrasce življenja, kako će samo putem iscjeljivanja svi njihovi problemi nestati preko noći i da će dobiti kvalitetniji i bolji život. Važno je biti spreman na promjene i prihvaćanje sebe u boljem i kvalitetnijem obliku. Bitno je i vjerovanje, molitva, zahvala, otpuštanje, praštanje i ljubav. Iscjeljivanje i promjene će se dogoditi tek kad sve navedeno primijenimo u životu jer tako bi se trebalo živjeti.“

Zdravkova mudrost zvuči jednostavno, kao i njegovo otkrivenje samoga sebe, no tome su prethodile izazovne, zahtjevne i teške godine samoće i neshvaćenosti. „Kao dijete koje je vidjelo duhove, anđele i ostala energetska bića smatrao sam kako je to normalno i da to mogu svi vidjeti pa nisam razumio zašto me doživljavaju kao čudaka.

Istina je da djeca imaju bujnu maštu, ali to je bila moja stvarnost i ona traje i danas. Mojim roditeljima, kao i ostalima u maloj sredini u kojoj sam odrastao, to je bila tabu tema. Znam da su me voljeli na svoj način i da su svoju ulogu odradili potpuno, bez obzira na to što je izostala podrška i razumijevanje.“

Uspjeh u privatnom životu

Od malih nogu Zdravko se naučio oslanjati sam na sebe, bio je samostalniji od većine vršnjaka, a kako je često bio sam, istraživao je samog sebe i svoj magični svijet koji drugi nisu shvaćali. S odrastanjem, njegova pitanja „Tko sam ja?“, „Gdje pripadam?“, „Što trebam učiniti da prestane potraga za nečim?“ bivala su sve upornija. Većinu slobodnog vremena provodio je u prirodi pišući o svojim osjećajima i olakšavajući na taj način sebi traženje odgovora.

U to je vrijeme radio u građevinskom sektoru, a poslije i kao poduzetnik, međutim njegovo poslovanje, zbog nemogućnosti naplate potraživanja nije opstalo. Našao se u toliko teškom financijskom položaju da je bilo trenutaka kad je kruh kupovao na dug. U tom teškom periodu počeo je često doživljavati izvantjelesna iskustva. Ta je vrsta samoiscjeljenja otvorila novo poglavlje u njegovom životu. Ono mu je, uz sposobnost pomoći ljudima, donijelo i suprugu Marinu i dvoipolgodišnjeg sina Nou, za koje kaže da su njegov najveći uspjeh u životu.

„Da sam trebao sam birati suprugu ne bih izabrao ni približno dobru kakvu je Bog odabrao za mene. O sinu bih mogao pričati danima, opijen sam njegovom pojavom. Koliko god negdje duboko u sebi želim da ovaj dio mene ne bude dio njega, gledajući ga, teško sebi priznajem da već sad ima vrlo izražene crte koje pokazuju da je poseban. Zahvalan sam što je moj sin jer gledajući njega, vidim sebe, vidim koliko nam malo treba da budemo sretni“, zaključuje Zdravko Posavec.