Dugo sam mislila da čvrsto u rukama držim konce svojeg života i života svoje obitelji. Kao diplomirana pravnica, imala sam odličan posao u uglednom odvjetničkom uredu, muža diplomiranog ekonomista na prilično visokom položaju u privatnoj kompaniji koja uvozi tekstil, pa sam često s njim putovala u Kinu i okolne azijske zemlje u kojima sam uživala u egzotičnoj hrani i wellnessima. Imamo sina od dvije i kćer od četiri godine, stanujemo u urbanoj vili u podsljemenskoj zoni gdje je spremačica dolazila dva puta tjedno, a dadilja, ujedno i kuharica, svakodnevno, osim vikendima kad smo odlazili na obiteljske izlete u prirodu.
Suprug i ja vozili smo svatko svoj automobil, a uz sve obveze imala sam vremena dva puta tjedno odlaziti na tečaj francuskoga i tri puta tjedno na jogu, dok bih kod kuće našla vremena i za oslikavanje stakla i svile u malenom atelijeru koji je bio moja oaza mira. Ukratko – imala sam mnogo više od onoga o čemu većina žena ne može ni sanjati...
A onda sam odjednom prestala odlaziti na francuski. Od prijateljice Irene, s kojom pohađam tečaj, dobila sam zabrinutu poruku. Smogla sam hrabrosti i odgovorila joj tek nakon tri dana. Odlučila sam joj konačno priznati pravu istinu. Napisala sam iskreno: „Ne mogu više ovako živjeti, da nema Luke i Sandre, već bih se ubila, ali ne mogu djecu ostaviti bez majke… Možemo li se vidjeti?“
Našla sam se s njom u mirnom kvartovskom kafiću. Došla sam u staroj trenirci i s velikim tamnim naočalama, a ona je odmah shvatila da su to ozbiljni znaci unutarnjeg nespokoja.
„Što je bilo?“ upitala je, a meni su odmah krenule suze.
„Ovako plačem već tjedan dana, ne mogu prestati, uzela sam godišnji, djecu prepustila na brigu dadilji, a Igor je na službenom putu. Ne sjećam se kad sam izašla iz sobe, osim do hladnjaka po sok…“
„Upala si u depresiju, proći će. Kad ti se suprug vrati s puta, imat ćeš njegovu podršku, možda ti samo treba malo odmora“, tješila me je. Ispričala sam joj kako to izgleda kod kuće. „On to ne primjećuje, a i ja sam uspješno skrivala sve do sada. Takva sam već više od godine, a prije dva tjedna doznala sam i da imam početni stadij raka maternice. Skroz sam potonula…“
Gdje je smisao?
Odjednom sam shvatila koliko sam do tada trošila energije na vlastitu „fasadu“, samo da bih drugima pokazala da živim savršenim životom – pa i do te mjere da sam kod mnogih izazivala otvorenu ljubomoru. Nikad prije nikome nisam priznala da sam zapravo duboko nesretna. Zato sam Ireni bez daljnjih pitanja odlučila ispričati sve.
„Bilo mi je neugodno. Imam doslovno sve što čovjek može poželjeti. Da sam bilo kome rekla da sam nezadovoljna životom, smatrali bi me, u najboljem slučaju, oholom i bahatom…“, krenuo je moj monolog iz kojega je Irena doznala i to da već mjesecima pijem tablete jer me muči nesanica, i to potajno jer svojim jadima nisam htjela opterećivati supruga. On ionako to ne bi shvatio. Rekla sam joj i da sam bila kod psihijatra i priznala mu da mi materijalna sigurnost godi, ali da ne vidim smisao svega što radim, razlog zbog kojeg bih ujutro ustala iz kreveta, da sam odavno izgubila vjeru u budućnost, da sam postigla sve što sam mogla i da još samo trebam odškolovati djecu.
Posjećivala sam psihijatra koji mi je svaku seansu naplaćivao 400 kuna i propisao mi lijekove koje sam redovito kupovala i pila, ali činilo mi se kako ni nakon pola godine nema poboljšanja. Najveći sam stres ipak doživjela kad sam čula da imam početni stadij raka maternice. Srećom, na vrijeme sam otkrila pa sam to riješila lakšim operativnim zahvatom, bez kemoterapija, a čak sam dogovorila da to obavim u privatnoj poliklinici.
Kad sam završila monolog, Irena me prenula jednostavnim pitanjem. „Lidija, u čemu je tvoj stvarni problem? Ispričala si mi simptome: i taj tvoj očaj, i osjećaj besmisla, i frustriranost, čak i taj ginekološki problem. Uzrok je negdje drugdje.“
Nisam odmah razumjela njezino pitanje. „Pa kažem ti da idem psihijatru, a ne vidim kako bi rak maternice mogao biti povezan s mojim psihičkim stanjem“, sad sam već bila i pomalo ljutita.
Naučila sam opraštati
„Pročitaj ovo pa me nazovi“, rekla mi je, trudeći se ignorirati mješavinu nezadovoljstva i čuđenja na mojem licu. Nakon tog susreta nisam joj se javljala mjesec dana. Nisam znala što bih joj rekla jer mi se činilo da obično hvala nije dovoljno. A onda sam se jednog dana pojavila na tečaju francuskoga i zamolila ju da odemo nakon sata na kavu.
„Imaš li poslije vremena za kavu?“ šapnula sam joj. Na kavi sam joj pružila maleni paketić koji je trebao biti znak pažnje i zahvalnosti jer mi je njezina knjiga promijenila život. Vratila mi je dar i ne pogledavši ga iako je unutra bio lančić od bijelog zlata. Pristala je tek da joj platim naručeno piće, podsjetivši me još jednom da materijalne stvari nisu bitne. Čak sam se malo i posramila iako znam da joj to nije bio cilj. Irenin jedini cilj bio je da, nakon što pročitam knjigu, shvatim kako je znanstveno dokazano da uzrok čak 70 posto ljudskih bolesti nije somatski nego duševni, a da se rješenje većine problema može pronaći u Centru za duhovnu pomoć.
Tamo sam otišla odmah nakon što sam pročitala knjigu. U tih mjesec dana ondje su me „vratili“ u najranije djetinjstvo. Prisjetila sam se kako sam odrastala u siromaštvu, kao izvanbračno dijete samohrane majke, i da sam veći dio djetinjstva provela sama s ključićem oko vrata jer je majka – da bi nas prehranila – radila dva posla, i kako joj zapravo to nikada nisam oprostila.
Prisjetila sam se i koliko sam se mučila tijekom studija kad se majka razboljela od raka i kad se situacija naglo promijenila: sad je majka bila sama dok sam ja studirala i radila svakojake poslove – čistila stubišta, konobarila, prodavala novine isprva na raskrižjima, a potom u kiosku. Kad je majka umrla, bilo mi je teško, ali mi je na neki način laknulo, a upravo taj osjećaj nikada nisam mogla sebi oprostiti. Trud i marljivost su mi se naposljetku isplatili: diplomirala sam s odličnim uspjehom, dobila preporuke za dobro plaćen posao, upoznala sam supruga, rodila dvoje djece za koje sam se zarekla da neće „patiti kao ja“, ali sam na koncu ipak shvatila da nijedna dadilja ne može zamijeniti majčinsku ljubav i da ponavljam pogreške svoje majke.
Hagioterapeut iz Centra za duhovnu pomoć već mi je nakon drugog susreta postavio dijagnozu: patila sam od grižnje savjesti, osjećaja krivnje, sebičnosti, oholosti i, naravno, sve to dovelo me do depresije. Krivnja koju sam osjećala spram majke, ali istodobno ljutnja i bijes zbog nemoći da joj oprostim što nije bila uz mene kad mi je najviše trebala, izazvala je istu bolest od koje je umrla moja majka.
Operaciju sam, nažalost, morala obaviti, ali ono najvažnije – naučila sam oprostiti sebi i drugima, prihvatiti svoju duhovnu stranu života i shvatiti da je puno važnija od materijalne. U dogovoru s mužem dala sam otkaz i sve svoje vrijeme posvećujem djeci. I nikad u životu nisam bila sretnija.
.png)
.png)
