Povezanost s prirodom ne smije biti luksuz. Ona je nužnost. Zvuči jednostavno reći kako bismo trebali što više vremena provesti u samostalnom boravku u prirodnom okruženju. Teže je ponekad to učiniti. Održavanje spona i osluškivanje poruka tog duhovnog svijeta ne mora nužno značiti potragu za izoliranim, šumovitim mjestom. Dovoljno je osloboditi se straha ili predrasuda o vlastitom odnosi prema drveću, biljkama koje nas okružuju u svakodnevnom boravku na svježem zraku. Dopustiti si spojiti se s njima uz male rituale i osjetiti energiju koje one unose u naš svijet. Biljke su više od proizvođača kisika i ukrasnog detalja. One su prozor u Svemir iz kojega proizlazimo i podsjetnik na ciklus kojeg smo svi svojim postojanjem dio.
Drevno autohtono stanovništvo američkog kontinenta smatrao je svijet biljaka, prvenstveno drveća svetim. Prema mitu Iroquis američkih Indijanaca iz Sjeveroistočnih šuma prije no što je stvorena Zemlja, postojala je ona nadnebeska po kojoj su hodala bića ljudskih karakteristika. Vremenom su postala suviše brojna i ulazila u konflikte s nebeskim ljudima. Kako bi očuvao mir u tom svijetu, Veliki je za bića stvorio Zemlju. Njegova kreacija djelovala mu je ogoljeno pa je neka od bića pretvorio u biljke i životinje te ih svojim dahom raspršio po planetu. Stoga sva živa bića imaju poneku ljudsku osobinu jer su sačuvala poveznicu s bićima koja su nekada hodala iznad nebeskog svoda.
Molitveno drvo, biće je s kojim se ostvaruje konekcija sa spiritualnim životom i svijetom koji se nalazi u svakome od nas. Ono označava mjesto na kojemu odajete čast svojim namjerama, snovima, molitvama. Duhovni cilj, koji izgrađujete kako biste postigli sklad, izgovara se ili zapisuje na vrpce te nježno veže oko grane drveta. Potom se prepušta Dušama koje borave u prirodi te svojim djelovanjem pomažu dosegnuti vam željeno stanje i pronaći odgovore potrebne za vaš rast.
Takve tradicije njeguju se i danas diljem svijeta. Onome što se nekada smatralo poganim i gubitkom čega smo sve manje vezani uz prirodu, danas se ponovno vraćamo. I učimo nanovo. Stara kultura koju su održavali Kelti, još uvijek je aktualna u sjevernim dijelovima našeg kontinenta. Tamo vrpce, komadići raznolikih tkanina, predstavljaju fizičke prikaze molitve ili misli koje se tek trebaju realizirati i pojmiti. Na taj način, tjelesno se uzemljujemo i povezujemo sa svijetom koji pulsira sa nama. Stari narodi često bi odredili drvo u blizini svojih sela kojemu su na kreativan način (u obliku slika, pisama, tekstova..) nudili svoje misli. Boravili bi u blizini drveta izgovarajući svoja nadanja za budućnost novih generacije i vlastite vizije.
Njemački književnik Herman Hesse, dobitnik Nobelove nagrade 1946. godine, autor djela među kojima su „Siddharta“ i Stepski vuk“ inspirira i svojim pogledom na ovaj svijet. O drveću govori: „… u njihovim najvišim granama svijet šumi, njihovo korijenje počiva u beskraju; ali oni se tu ne gube, oni se bore svom snagom svog života samo za jednu stvar: da ispune sebe prema svojim vlastitim zakonima, da izgrade svoj vlastiti oblik, da zastupaju sebe. Ništa nije svetije, ništa nije uzornije od lijepog, snažnog stabla…“
Želite li si dati priliku, spojiti se na trenutak sa svijetom koji u vama živi, ali niste još stupili u kontakt krenite malim koracima. Djelujte iskreno i očistite misli svih negativnih pogleda na ovaj čin ili strahova od mišljenja drugih. Odaberite stablo koje vas iz nekog, gotovo podsvjesnog, razloga privlači. S kojim osjećate povezanost. Priđite mu pažljivo. Pokušajte osjetiti njegovu energiju u odnosu na vlastitu. Sjednite pored njega i dopustite si upoznati jedno drugo. Razmislite što želite o sebi podijeliti i koje misli vaša vrpca simbolizira. Meditirajte ili se samo fokusirajte na vlastito disanje i bivanje uz drvo, u prirodi. Osjećate li kako ste izrazili sve željene misli, zavežite svoju vrpcu na granu vašeg drveta i ostanite još malo boraviti tamo. Na kraju, bez obzira na ono što vas mori, ovo stablo sada je mjesto vašeg unutarnjeg mira, kraj kojega možete biti svoja iskrena, ranjiva verzija.
.
.
.png)
.png)
