Životni put Viktora Frankla bio je isprepleten raznim nedaćama i nesrećama, ali kroz njih je naučio kako sve ono što je proučavao konačno upotrijebiti u praksi. 1942. godine za vrijeme nacističke Njemačke, Frankl i njegova obitelj poslani su u koncentracijski logor, a on je jedini od njih uspio preživjeti strahote tadašnjih zbivanja.
Frankl je vlastito preživljavanje pripisao metodi psihoanalize koju je počeo razvijati tijekom svoje kušnje. Pristup, koji je nazvao logoterapija ili "terapija značenja", temelji se na uvjerenju da ljudi mogu prevladati čak i najgore patnje i razočaranja u životu ako pronađu osjećaj smisla i svrhe.
U nastavku dijelimo odrednice na kojima se temelji njegov stručan rad i doprinos psihološkoj znanosti.
1. Udobnost nije glavna karakteristika sretnoga života
Kao student i mladi praktičar, Frankl je učio od vodećih bečkih psiholoških umova, posebno Sigmunda Freuda i Alfreda Adlera. Međutim, Frankl se razočarao u psihološke modele koji su se usredotočili na unutarnje neuroze, poput Freudove opsesije libidom ili Adlerovog kompleksa inferiornosti.
Kada Frankl kaže da čovjeku nije potrebno 'stanje oslobođenja od napetosti', on time poručuje da cilj života nije postizanje sreće ili udobnosti, što je često u srži današnje kulture 'samopomoći' i 'samousavršavanja'. „Glavna motivacija za život je potraga za smislom“, napisao je Frankl. Cilj je otkriti kako živjeti na način koji daje svrhu i smisao postojanju, često žrtvujući vlastite želje za dobrobit drugih.
2. Ljubav je najmoćnija emocija na svijetu
Frankl je učio da je svaka osoba jedinstvena i nezamjenjiva. Za razliku od drugih psiholoških pristupa, logoterapija prepoznaje postojanje duše, istinske biti pojedinca, koja postoji izvan tijela i uma.
Sigurno smo svi barem jednom svjedočili procesu potpunog upoznavanja neke osobe - od trenutka kada smo si bili potpuni stranci preko razumijevanja njihovih sitnih navika do potpune svjesnosti kakva je osoba pored nas. Ljubav je tu, baš kao i u mnogim drugim situacijama, napravila značajni zaokret.
3. Osobna odgovornost nadilazi kolektivnu
Frankl je bio otvoreni kritičar koncepta „kolektivne krivnje“, a uz malo više međusobnog suosjećanja i manje osude svima bi nam bilo jednostavnije i ljepše uživati u darovanome životu.
Smatrao je da treba biti oprezan prilikom okrivljavanja drugih osoba, jer zapravo vrlo često ne znamo što ih je moglo potaknuti na djelovanje koje ne odobravamo. Zapravo, ne možemo biti sigurni ni da mi ne bismo postupili jednako kao oni da se nađemo u istoj situaciji.
