Na Veliki petak kršćani diljem svijeta prisjećaju se Isusove muke i smrti. Osobito za katolike ovo je blagdan sa strogo zapovjeđenim postom, prožet tišinom (ne održava se euharistijsko slavlje, oltar je prazan) i kontemplacijom, poniranjem u sebe, razmišljanjem o žrtvi koju je Isus Krist podnio kako bi “otkupio grijehe svijeta”, odnosno pokazao put kroz smrt ka životu.
To je vrlo snažna poruka koja svake godine utire put spoznaji da staro mora nestati i ustupiti mjesto novome, da bi se sve moglo sagraditi na zdravim temeljima. Priča je to o napuštanju nečega što je prevladano (Stari zavjet se mijenja u Novi), o opraštanju svima koji su nas na bilo koji način povrijedili, jer zamjeranje ne možemo nositi u novi život (“Oče, oprosti im jer ne znaju što čine”), o potrebi da do kraja ispunimo svoju životnu svrhu, razlog zbog kojeg smo došli na svijet, bez obzira na to što nas zbog toga ponekad može “spopasti užas i tjeskoba” (Marko, 5,34 – “Duša mi je nasmrt žalosna!”, Marko 5,36 – “Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene!”), jer u konačnici, na kraju te priče, izlazimo ŽIVI, posve preporođeni za novi (vječni) život.
O tome nam govori Veliki petak, spomen na muku posve nevina čovjeka (Poncije Pilat: “Ja ne nalazim na njemu nikakve krivice”), na kraju jednog vremena. Isus je umro u petak, uoči židovskog blagdana Pashe, u vrijeme vladavine rimskog cara Tiberija, u podne, na brdu u Jeruzalemu koje su zvali Lubanja (hebrejski: Golgota). I nastade tama i tuga. Tuga je trajala od večeri u petak, cijelu subotu, do rane zore u nedjelju, kad se rodio jedan sasvim novi svijet, svijet kršćanstva.
.png)
.png)
