KRŠĆANSTVO: Religija koja je svijetu donijela ljubav

Crkva je nefleksibilna, kažu kritičari

Inteligencija Stvoritelja - temelj istinske vjere

Kao i druge religije, i kršćanstvo je važno shvatiti kao koncept koji pričama, obredima i etičnim zapovijedima unosi u život red i daje mu smisao. Usmjerava nas prema unutarnjoj spoznaji Stvoritelja, koji je nositelj najvišega reda, a ona je moguća samo kroz spoznaju sebe samog, osvještavanje vlastitog bitka. Takva spoznaja temelj je istinske vjere.

Ako stvaranjem ne bi upravljala ljudskom umu nezamisliva inteligencija, svijet prepušten slučajnosti ne bi imao nikakve šanse za razvoj. Kad razumijemo da našim životima ne upravljaju samo fizički zakoni, započinjemo širiti spoznaje preko granica materijalnoga; tako se budi naša duhovna svijest. U svemu prepoznajemo inteligenciju Stvoritelja i postajemo svjesni da je naš život iskra svijesti, dio univerzalne kozmičke svijesti, u jeziku religije zvane Bog.

Kršćanska religija zaslužna za moralni kodeks

Usprkos nekim opravdanim prigovorima, kršćanska religija je ona komponenta naše tradicije koja je bila u prošlosti zaslužna za moralni kodeks i utemeljenje duhovnih ideala, vrijednosti i vrlina. Nažalost, humano usmjerenje nauka sama je Crkva često rušila svojim slabim primjerom; neiskrenost, nečednost i prošli zločini mnoge su odvratili od kršćanske doktrine.

Zato ne čudi da je materijalizmu, koji je najkraći put do zaborava naše duhovne prirode i otuđenosti od Boga, uspjelo odgurnuti kršćanstvo i u nama stvoriti otpor prema duhovnom. Stoga je pravo vrijeme da se podsjetimo na blagotvorne utjecaje kršćanstva i zapitamo kakve bi posljedice imao njegov zalaz.

Vjera kao istinska unutarnja spoznaja nikad nije plod samo intelektualnoga, umnoga razumijevanja informacija, koliko god one bile iscrpne i precizne, već ta spoznaja uključuje i čuvstvenu, duševnu komponentu. Samo intelektom nije moguće dosegnuti duhovne visine i duboke spoznaje. Potrebno je uživjeti se u sadržaj zamisli kojoj želimo doći do suštine. Intelektom nije moguće razumjeti i pojmiti život, već ga treba doživjeti kao osjećajno i duhovno događanje u svojoj unutrašnjosti.

Potrebna je tama da u izlasku sunca možemo doživjeti veličanstveno rođenje svjetlosti, uspon simbola života i svjetla. Tako i u razvoju svijesti čovjeka moramo kroz fazu ateizma doći do potpunog negiranja Stvoritelja da bismo ga zatim mogli početi spoznavati – ne više kroz dogmu, nego kroz unutarnje iskustvo.

Ateizam kao nijekanje duhovnosti, slično kao i materijalizam, važna je faza u razvoju svijesti, kad se odnos prema Stvoritelju i nematerijalnom potpuno zamrači da bi zatim započela gradnja na novim, snažnijim temeljima.

Biti vjernik je prednost

Ateisti se u današnje vrijeme visoko cijene. Misle da je vjerovati u nedokazivo izraz naivnosti, u stvarnosti je riječ o tragično uskom poimanju svijeta, ograničavanju percepcije samo na tjelesne osjete. Zato u nizu važnih životnih pitanja ostaju bez odgovora, kapituliraju već kad pokušavaju razriješiti fenomen vlastitih osjećaja.

Poistovjećivanje s tijelom ograničavanje je vlastite božanske, bezvremenske, nepojmljive duhovne prirode na nešto materijalno, podložno nestajanju, što znači svjesno samouništenje. Istovremeno se odričemo onoga na što se jedino moguće stvarno osloniti kad sve drugo otkaže.

Biti vjernik je prednost. Zašto? Imati na svojoj strani tako moćnog saveznika kao što je Bog najviše je što možete zamisliti. Zato se u vjeri skriva golem potencijal koji razbija sve strahove, na čelu sa strahom od smrti. Ateizam nema nikakve šanse učinkovito se boriti protiv vjere, a kamoli protiv vjerske zaslijepljenosti.

Traženje na pogrešnome mjestu

Priroda je izgrađena po načelu dualnosti; kad čovjek nema potporu u najvišem pozitivnom entitetu, prepušten je negativnima, tada pada u naručje negativnih sila čije su oruđe iskušenja bez kraja. One ga vode duboko u iluzorni potrošački svijet te okrepljuju pohlepu, sebičnost i strah. Gdje nas je to dovelo, vidi se na svakom koraku. Pravednost, poštenje i suosjećajnost postale su prazne riječi.

Dok ne shvatimo da je život nešto sveto, dar i supstancija Najvišega, krizi i otuđenosti neće biti kraja. Porobljen egom, suvremeni čovjek umišlja da o sebi zna sve i uzroke za svoje nevolje traži izvan sebe. To je traženje na pogrešnome mjestu; ono što opažamo kao izvanjsko samo je odraz unutrašnjosti.

PageBreak

Vjerovanje znači vjerovati u Stvoriteljevu ljubav prema svemu stvorenomu. Ljubav je jedina graditeljska sila u prirodi. Kad u nama nema ljubavi, izvana se sve ruši. Zato je naše jedino rješenje potražiti put k duhovnim mudrostima i iznova se otvoriti sili koja sav univerzum drži zajedno. Taj put nije put znanosti, nego put spoznavanja duhovnih mudrosti koje nalazimo u religijama i duhovnim predajama starih naroda.

Po duhovne mudrosti nije potrebno odlaziti u tuđe duhovne tradicije, sve potrebno nalazimo proučavanjem vlastite, kršćanske tradicije, a udubiti se moramo u nju nešto šire, preko granica Svetoga pisma, do izvornog kršćanstva i izvornog Isusova učenja.

U tome nam pomaže antropozof Rudolf Steiner koji je učinio golemo djelo u upoznavanju s metafizikom i obrazlaganju prave poruke kršćanstva. U više svojih djela dotaknuo se pojedinosti koje kršćanstvo i njegovo značenje za život europskog čovjeka predstavljaju u jasnijem svjetlu. Posebnu pozornost zaslužuju knjige Peto evanđelje, Ivanovo evanđelje i Misterij na Golgoti.

Čovjek je božansko biće stvoreno na njegovu sliku i priliku

Među ostalim, Steiner je obrazložio zašto nismo svjesni duhovne stvarnosti o kojoj nekoć nije bilo dvojbe: naši duhovni darovi, koji su u ljudima prije antičkoga doba bili još jako živi, nestali su. Zato je sada trenutak za pitanje: čemu nas kršćanstvo uči? Uči nas duhovnim vrijednostima i mudrostima koje mijenjaju materijalističko poimanje stvarnosti. Uči nas da je čovjek mnogo više od tijela s nešto inteligencije – božansko je biće stvoreno na božju sliku i priliku. Donosi nam poruku ljubavi.

Danas više nego ikad trebamo takve poruke koje razbijaju strahove i donose nadu. Kršćanstvo nas uči da smo svi djeca božanskog Oca koji nas je poslao u svijet kako bismo se voljeli međusobno i brinuli se za planet koji nam je povjeren. Bez suosjećajnosti, strpljivosti i razumijevanja nema uvjeta da bi društvo moglo živjeti u miru, blagostanju i harmoniji. Čovjek smrću tijela ne nestane – to nam je Isus pokazao na vlastitom primjeru – već se njegov život nastavlja drugdje. S povjerenjem u Isusa i njegovu poruku može sličan put odrješenja ostvariti svatko od nas.

Od najstarijih vremena na Zemlji su se pojavljivali brojni bodhisattve, buditelji čovječanstva: Krišna, Oziris i Horus, Tamuz, Indra, Quetzalcoatl i mnogi drugi, svaki sa svojom porukom, primjernom za aktualni trenutak i razinu svijesti čovjeka.

Iznenađujuće je da u njihovim životnim pričama nalazimo iste pojedinosti: bezgrešno začeće, rođenje na isti dan (25. prosinca), ispunjenje proročanstva, bijeg progonjenih roditelja, izvođenje čuda, Luciferova iskušenja, mučenička smrt i uskrsnuće.

To su elementi arhetipske priče koji su važni argumenti kod utjelovljenja božanstva. Zašto? Kao što to vidimo i na primjeru Krista, njegova životna priča sama po sebi predstavlja temeljni okvir religije. Arhetipsku životnu priču može doživjeti samo izniman čovjek kojeg je kozmički Otac izabrao za izvršenje uzvišenoga poslanstva: čovjeka vratiti na duhovni put i dovesti ga k božanskom Ocu.

No, Isus Krist ima među utjelovljenim božanstvima posebno važnu ulogu. Rudolf Steiner je zapisao da se u njegovu utjelovljenju dogodila transformacija planetarnog kozmičkog bića – Zemlje, koja je pri tome prešla na višu vibracijsku razinu. Od tada je obredom krštenja ognjem i duhom (Isusovo posvećenje) posvećenom prijelaz u duhovni svijet olakšan. Događaj na Golgoti promijenio je tijek razvoja našeg planeta i života na njemu. Materija je u procesu zgušnjavanja do tog događaja postupno dosegnula najveću gustoću i čvrstoću, a otad se sve više omekšava i razrjeđuje, postaje sve više „duhovna“.

To razumije samo srce

U knjizi Peto evanđelje Rudolf Steiner kaže kako inteligencija tadašnjeg vremena, uključujući velike grčke filozofe, nije razumjela kršćanske ideje; nauk nije logičan da bi ga razum mogao pojmiti. Potrebna je ljubav da razumijemo Kristovu nesebičnu žrtvu. Učenje se zato širilo među pukom, putovalo je od duše do duše, od srca do srca. Ono što je širilo kršćanstvo bio je naboj sveobuhvatne ljubavi koja u čovjeku budi osjećaj za moralnost.

Steiner također kaže da se kroz kršćanstvo čovjekov pogled okrenuo od Zemlje u nebeske širine, u beskonačnost. Čovjek je biće beskraja. Iako razum to ne može pojmiti, možemo ga osjetiti jer je takva naša duhovna priroda; božanske duše prostor i vrijeme ne omeđuju. Kad postanemo svjesni svoje beskonačnosti, u nama se budi želja da taj beskraj doživimo. Slutimo da je u njemu sva tajna svijeta i to je istina. Kada doživljavamo beskraj, dotičemo samog Stvoritelja.

Razumijemo staru mudrost Ex Deo Nascimur (iz Boga smo rođeni). I upravo ta spoznaja – da postoji On, bezimeni, iz kojega sve proizlazi – temelj je vjere. Nije potrebno da Bezimenoga imenujemo; dovoljno je da smo svjesni njegova postojanja, vjerujemo u njega, osjećamo se povezani s njim. Ako postojimo mi, mora postojati i On.

Ljubav prema ocu samo je drugo lice ljubavi prema sebi

Sve religije navode nas prema toj spoznaji, svaka na svoj način. Kršćansku religiju nadahnulo je samo božanstvo koje se utjelovilo u Isusu iz Nazareta. Zato se povezivanjem s njim povezujemo s Izvorom samim. To je nešto najdragocjenije jer kad smo povezani s njim, u nama se budi ljubav, osjećaj da je sve u redu, da postoje obilje, ljepota, sigurnost i sreća. Nevjernici su prikraćeni za širok spektar ugodnih osjećaja koji hladan razumski svijet mijenjaju u bajkovitu zemlju.

Zamislite kakvim bi putom išao svijet da Isus u njega nije donio impuls ljubavi. Bez prestanka bi se redali ratovi, patnja, glad i strah. I sada poznajemo ta stanja, ali u svijetu u kojem ljubav sve više kopni jer smo Isusove poruke prepustili zaboravu, i ona bi mogla postati jedina realnost.

Mi smo ljudi čudna bića. Stalno govorimo i pjevamo o ljubavi, a istinski je ne poznajemo. Zato trčimo od stvari do stvari, od čovjeka do čovjeka, od doživljaja prema drugom doživljaju i ne nalazimo mira. Ona najčistija, temeljna ljubav, koja je izvor svim drugim ljubavima, može biti namijenjena samo najsavršenijem i najplemenitijem što postoji – Njemu.

Prema toj ljubavi, koju zovemo vjera, mnogi imaju podsmješljiv odnos. Ali ljubav prema Ocu samo je drugo lice ljubavi prema sebi jer svi smo njegova djeca. Samo smo to potpuno zaboravili.