Crtanje je za mene uvijek bio poseban izazov. Jedino su mi bojanke bile zabavne kad sam bila dijete. Nisam prelazila crtu. Kada me netko trknuo i pomakla sam ruku - kakva je to vatrena reakcija bila! Baš sam bila stroga prema sebi. Onaj mali unutarnji kontrolor i gonič tu se već dobrano razvijao.
Tijekom godina zaboravila sam na crtanje i bojanje, ali sam stalno nešto šarala dok sam pričala na mobitel ili razmišljala. Povlačenje olovke ili kemijske po papiru umiruje me. Fokusira. Kada pišemo ili crtamo, iz svog uma ulazimo u tijelo i osjećamo senzacije u ruci, pritisak prstiju na olovci. Možda toga nismo svjesni, ali poznato je našem tijelu i našoj podsvijesti. Kada svjesno to radimo postaje jedan vid meditacije.
Crtanje mandala, koje je isto jedan vid meditacije, također sam izbjegavala. Nedavno, kada se pojavila radionica slikanja na kojoj se druži i pije vino, prijateljice su navijale da idemo, ali mene je odbijalo takvo crtanje po šabloni, po strukturi, po onome što moram. Potrebna mi je sloboda. Da ne moram ništa, a da ipak imam neki putokaz. Da imam okvirna uputstva, a da mogu slobodno izraziti sebe.
Tako sam slučajno s prijateljicom završila na jednom sajmu mladih umjetnika. Ušla sam u vrt i ugledala divnu sliku napravljenu od točkica. Nagradna igra koja se održavala na sajmu uključivala je kao nagradu tu sliku i sudjelovanje na radionici Dot Art. Pobijedila sam i odlučila se okušati u crtanju točkanjem.
Oduševila sam se. Tijekom procesa postojala je struktura i lagana uputstva. A ostalo je bila potpuna sloboda. To su bila dva sata koja sam provela u jednom unutarnjem monologu sa sobom i točkanju.
Ne znaš kako će završiti. Pratiš svoje unutarnje vodstvo i stavljaš točkice. Boja, točka, boja točka. Moja unutarnja kreativka bila je presretna. I ja sam bila mirna jer sam uspjela umoriti svoja dva dijela. Onog kritičara i umjetnika. Sad mi je bilo jasno zašto sam izbjegavala, mandale (govorim o strukturiranim, preciznim mandalama), bojanke, crtanje i vino.
Moj kritičar je tu vladao. Vraćala sam se u period kada je on nastajao. Ja nisam više bila ta osoba. Znala sam da želim crtati, onaj stari način na koji sam crtala nije mi odgovarao upravo zbog osjećaja i misli koje su mi se javljali.
Na radionici kao da sam bila puštena s lanca. Voditeljica mi daje sugestije i usmjerava, ja joj se zahvaljujem i nastavljam svojim
putem. Točkanje je bila moja spoznaja koliko sam dijelova u sebi tijekom godina pomirila, spojila. Koliko sam kostiju skupila. I stvorila sebe.
U osobnom razvoju nije cilj mijenjati sebe. Cilj je prihvatiti se upravo ovakvi kakvi jesmo. Skupiti sve svoje izgubljene, potisnute, zanemarene dijelove kako bi sklopili onu iskonsku Ja.
Dozvolite sebi prepuštanje, vaš trenutak točkanja do cjelovite slike možda je, poput moga, upravo sada. Osjetite ga.
![props.documentData.Authors[0].AdditionalInfo](https://static2sensa.story.hr/api/v3/images/48271?ts=2024-02-02T11:32:05)
![props.documentData.Authors[0].AdditionalInfo](https://static2sensa.story.hr/api/v3/images/27613?ts=2022-04-14T10:24:30)
.png)
.png)
