Cijeli tjedan čekamo da dođe vikend. Zatim čekamo da se tijekom godine spoji nekoliko praznika. A onda cijelu godinu čekamo tih tjedan ili dva godišnjeg odmora kako bismo se napokon odmorili, došli k sebi i napravili sve one male stvari za sebe koje nas čekaju na TO DO listi.
I tako prolaze godine. Ponekad i cijelo desetljeće.
Mijenjaju se ljudi u našem kućanstvu, mijenjamo poslove, okolnosti i životne uloge, ali nekako nam uvijek nedostaje vremena da zastanemo. Da se odmorimo. Da napravimo nešto što nema veze s poslom, obitelji ili obavezama.
A kada napokon dođe vrijeme za odmor, često shvatimo da se ne osjećamo onako kako smo zamišljali.
Umjesto olakšanja, osjećamo umor. Umjesto želje da radimo stvari koje nas vesele, nemamo volje ni za što. Čak nam i pomisao na povratak svakodnevnim obavezama stvara težinu. Počinjemo se pitati što nije u redu s nama. Zašto se ne možemo opustiti? Zašto ne uživamo u slobodnom vremenu koje smo toliko dugo čekali?
I tako, malo po malo, počinjemo odustajati od vlastitih želja i snova. Stvari koje smo nekada voljeli stavljamo na čekanje, uvjeravajući se da ćemo za njih imati vremena kada se život malo smiri.
Ali što ako problem nije samo u tome što nemamo dovoljno vremena?
Dugotrajni stres i stalna borba sa svakodnevnim izazovima mogu nas postupno udaljiti od nas samih. Gubimo kontakt sa svojim tijelom, osjećajima i onim što nam je zaista potrebno. Toliko smo usmjereni na sve što se događa oko nas da više ne primjećujemo što se događa u nama.
I možda upravo zato odmor ponekad nije dovoljan. Možemo zaustaviti svakodnevne obaveze, ali to ne znači da smo se iznutra zaista zaustavili.
Ponekad nam je potreban samo jedan susret sa sobom. Jedna pauza u kojoj ne moramo ništa napraviti, nikome odgovoriti niti riješiti neki problem.
Trenutak u kojem možemo zastati, udahnuti i ponovno osjetiti sebe.
Kroz iskustveni rad stvaramo prostor upravo za takve trenutke. Prostor u kojem možemo ponovno uspostaviti kontakt sa sobom, oslušnuti svoje tijelo i osjećaje te istražiti ono što nas možda već dugo opterećuje.
Možda ćemo tada shvatiti da ne moramo čekati godišnji odmor, vikend ili neki bolji trenutak da bismo se ponovno povezali sa sobom. Ne moramo čekati da se sve oko nas posloži, da obaveze nestanu ili da život postane jednostavniji. Možemo početi učiti kako zastati i odmoriti se usred svega što život donosi.
Priroda nas tome neprestano uči. Nakon aktivnog ljeta, jesen nas polako poziva da usporimo, otpustimo ono što nam više nije potrebno i pripremimo se za mirniji period. Zima nam pruža priliku da zastanemo, odmorimo se i pogledamo prema unutra.
Ne moramo se cijelo vrijeme kretati, stvarati, postizati i biti dostupni. I odmor ima svoje mjesto u našem životu. Ima trenutaka kada je najvažnije dati sebi malo oduška, oslušnuti svoje potrebe i dopustiti si da jednostavno budemo.
Priroda nam uvijek pokazuje put. Možda je samo trebamo ponovno početi slušati. A život nas, baš kao i priroda, podržava u svim tim promjenama i fazama.
Ne moramo čekati da se život zaustavi kako bismo se mi odmorili. Možemo naučiti zastati i onda kada život nastavlja svojim ritmom.
A sada Vas želim nešto pitati: Kada ste posljednji put zaista osjetili odmor? Ne samo da niste imali obaveza, nego da ste se iznutra osjećali mirno, rasterećeno i prisutno?
