Većina žena igra na sigurno
San o nečemu velikom u svima je nama. Iako sve žene ne žele završiti u uredu na vrhu neke poslovne zgrade ili u top menadžmentu vodećih kompanija, svaka se nada nečemu velikom. To je kao unutarnji glas, poziv na ispunjavanje svrhe. Tara Mohr shvatila je nešto što je i nju samu pokrenulo – većina žena igra na sigurno. No za to je potreban velik iskorak.
Kako ga učiniti? „Veliki iskorak zapravo je usmjeravanje svih unutarnjih i vanjskih izazova kako bismo zaista živjeli svoj život i unaprijedili karijeru koja je u suglasju s našim snovima, pozivom ili onim što nam je važno. Moja definicija glasi: veliki iskorak znači biti lojalniji svojim snovima nego svojim strahovima. Za svaku ženu taj veliki iskorak je drugačiji. Tijekom svoje karijere otkrila sam nekoliko koraka koje je potrebno svladati da bismo igrali ‘na veliko’.
Najveći i najvažniji je taj da žene upoznaju svog ‘unutarnjeg kritičara’ i usvoje načine kako ga kontrolirati. Drugi korak je da nauče odvojiti se od pohvala i kritika, promijene svoj odnos prema informacijama o svom radu koje dobivaju iz okoline jer, dok su vezane uz njih, bit će na emotivnom vrtuljku. Još jedan veliki korak je uspostavljanje kontakta s onim što nazivam ‘unutarnjim mentorom’ – sa svojom starijom, mudrijom, mnogo autentičnijom ličnosti, nekom vrstom zvijezde vodilje.“
Što je najvažniji faktor koji nam omogućava da napravimo veliku promjenu u svom životu?
Teško je odabrati samo jedan, ali moj favorit svakako bi bio upoznavanje svog unutarnjeg kritičara – trebamo što više naučiti o svom unutarnjem kritičaru kako bismo stekli alate koji će nam pomoći da izađemo na kraj s njim kad počne „brbljati“ u našoj glavi. Preporučujem svakoj ženi da prođe kroz 101 trening protiv unutarnjeg kritičara, da njena sumnja u sebe ne bude više toliko jaka sila u njenom životu i karijeri.
Pritom je važno znati da upoznavanje unutarnjeg kritičara nije isto što i svladavanje sumnji u sebe ili jednostavno jačanje samopouzdanja. To je nemoguće u svakodnevnom životu u kojem smo izloženi raznim rizicima. Sigurno ćemo osjećati sumnju u sebe, ali moramo naučiti promijeniti svoj odnos prema njoj. Možemo početi primjećivati svog unutarnjeg kritičara kad god se pojavi, imenovati ga i potom se ponovo ravnati prema svojim snovima koje želimo ostvariti ili osobnim vrijednostima prema kojima živimo.
Kako prevladati strah kad želimo napraviti veliki iskorak?
Jednako kao i sumnju; mi strah zapravo ne želimo eliminirati. Izbjegavam čak i koristiti riječ „pobijediti“ u takvoj konstrukciji jer je ovdje riječ o svjesnosti, suosjećanju i odabiru koji činimo. Kad se bavimo onim što je naš poziv, kad smo doprinos koji trebamo biti, možemo probuditi strah. On nas može prestraviti.
U knjizi postoji cijelo poglavlje o strahu u kojem govorim o dva drevna židovska termina za strah, to su pachad i yirah. Pachad je strah od zamišljenih stvari, od onoga što zamišljamo da može krenuti naopako. Ova je vrsta straha obično vrlo jaka i katastrofična te želimo biti sigurni da nas neće obuzeti. S druge strane, yirah je mješavina strahopoštovanja, straha i ushićenja koje osjećamo kad ulazimo u nešto veliko ili kad se nove pozitivne mogućnosti pojavljuju u našem životu. Taj strah želimo prigrliti – čak ga treba i tražiti!
Kako u svom životu pronaći vremena za ono što volimo, a ne ono što moramo raditi?
Često čujemo kako je nekomu osnovna prepreka vrijeme, ali to je rijetko kad ključna poteškoća. Skloni smo izbjegavati ono što volimo jer se bojimo da nismo dovoljno dobri ili zato što to unosi mnogo vitalnosti u naš život pa postajemo svjesniji i teških osjećaja – ne samo onih pozitivnih. Zato je dobro upitati se: „Čemu se zaista opirem izbjegavajući ono što volim?“
Kako identificirati svoj poziv i svoju svrhu?
Prvo moramo govoriti o pozivima – u množini – jer svi imamo mnogo poziva tijekom života; mnoge profesionalne, osobne pozive. Poziv je žudnja da odgovorite na određenu potrebu u svijetu. Možda osjećate poriv da radite na zaštiti okoliša, poboljšate sustav obrazovanja ili svojom umjetnošću stvorite više ljepote u svijetu...
U knjizi pišem o osam načina prepoznavanja poziva. Primijetite koje ideje i vizije imate kad razmišljate o tome kako biste promijenili i unaprijedili neki dio svijeta – obje ove stvari mogu biti okosnice vašeg poziva. Jedan od najvažnijih znakova vašeg poziva, što većinu ljudi iznenađuje, jest da prema njemu osjećate veliki otpor. Naši nas pozivi izvode iz emotivnih zona komfora i zato mogu provocirati strah.
Mnogi imaju pogrešan dojam da trebaju biti oduševljeni vlastitim pozivom, a kad se to ne dogodi, smatraju da to i nije pravi put. No, istina je sasvim suprotna. Negiramo i izbjegavamo svoje pozive, nekad i desetljećima, često vjerujući kako nismo kvalificirani ili da su oni nerealni; mislimo bi bilo bolje posvetiti im se poslije – nikako sada. To su sve znakovi koji ukazuju na ono što je naš poziv!
Koja je najvažnija lekcija koju žene danas trebaju naučiti i prenijeti svojim kćerima?
Nema jedne lekcije, svi smo ovdje kako bismo zajedno naučili razne lekcije iz vlastitih iskustava, a onda te lekcije predajemo, dijelimo dalje. Ono što je jedna žena naučila iz svojih pokušaja i pogrešaka na svom duhovnom putovanju, u svojoj karijeri – što god to bilo – u sebi nosi istinu i uvide pa se o tome priča, jer je to iskustvo sigurno umnogome drugačije od onoga kroz što sam ja prošla. Najvažnija lekcija za sve žene je: pričajte o svojim osobnim spoznajama, nemojte ih zadržavati u sebi da ne „ugušite“ svoju pjesmu! Takvim mozaikom mudrosti možemo stvoriti bolji svijet.
Vratite svoj glas
Dok je pohađala srednju školu, Tara Mohr je osjećala kao da lagano „gubi svoj glas“. To se i poslije nastavilo, kad je ušla u poslovni svijet. „Postojalo je nešto u prirodi mog iskustva obrazovanja što mi je oduzimalo povjerenje umjesto da ga gradi, a danas znam da se to događa mnogim ženama – čak i ako su u školi odlične učenice“, objasnila je Tara. „Jednog dana, nakon što gotovo sedam godina, zbog sumnji u sebe, ništa nisam pisala i nisam se bavila kreativnim poslom ili stvarima koje sam voljela – blagoslovljena sam uvidom.
Shvatila sam da moram otpustiti vezanost uz mišljenje drugih ljudi o mom radu kako bih mogla pisati i vratiti svoj kreativni život; osloboditi se osjećaja ‘volite me, hvalite me’ i biti spremna baviti se onime što radim jer to volim. Kad sam to spoznala, nešto se promijenilo. Postala sam autoritet za sebe u svom poslu. Poanta svega postao je proces pisanja, a ne komentari koje dobivam. Počela sam ponovo osvajati prostor za pisanje za svoju dušu, a reakcije drugih ljudi odgurnula sam na pristojnu udaljenost.
Nisam u potpunosti prestala razmišljati o onome što drugi misle, ali mi je pohvala postala lijepa nagrada, a rad, sam po sebi, donosi mi ispunjenje. Sada često kažem da pohvala može biti trešnja na vrhu torte, ali može biti i sama torta! Istinski dar treba biti u samom radu koji vas čini sretnima.“