Nikolina* ima 40 godina, zadovoljna je svojim poslom, sretna je u svojoj petogodišnjoj vezi, ali nikako da postane zadovoljna sama sobom. Ima problem što ne cijeni i ne vrednuje ono što napravi, tako da je u svojim uspjesima sasvim prestala uživati.
To mogu biti mali svakodnevni uspjesi kao što je ukusno napravljen ručak ili veliki uspjesi kao što je pisanje projekta koji njezinoj firmi može donijeti veliku financijsku korist. Što god napravi, nakon nekog vremena to joj se počne činiti bezvrijednim. Ono što joj ostaje u sjećanju na ručak je to što nije stigla napraviti desert, a ono što joj ostaje u sjećanju na izvještaj je tipfeler na stranici tri. Detalj koji je „loš“ ili „pogrešan“ u njezinu sjećanju uvijek zauzima središnje mjesto. Čak i kada nema ničeg „lošeg“ ili „pogrešnog“, Nikolina će to stvoriti, tako što će se usporediti s nekim tko je iskusniji i „bolji“.

Tko je tu normalan?

„Želim se napokon riješiti tog oštrog kritičara koji mi stoji u glavi i pljuje po svemu što napravim“, ogorčeno je rekla Nikolina. „Opišite mi tog kritičara“, predložila sam. „Je li to uvijek ista osoba?“ „Ne“, odvratila je Nikolina, „to je kao da u glavi imam rupu kroz koju svako malo netko proviruje. U nekom trenutku je to moj šef, pa moja prijateljica, pa autor neke knjige o osobnom razvoju. Svi oni imaju neka svoja pravila prema kojima bih se ja trebala ponašati i neka svoja mišljenja o tome što je dobro, zanimljivo ili kreativno“. Nakon što je to izgovorila, Nikolina me zabrinuto pogledala: „Dok to izgovaram naglas, čini mi se da mi je u glavi poprilična gužva. Jesam li ja normalna?“ Na taj komentar morala sam se nasmijati, nakon čega sam joj objasnila joj da je to sasvim normalno.
„Kad kažem ‘normalno’, mislim da je uobičajeno, što ne znači da je to najbolji način funkcioniranja. Većina ljudi u glavi ima ‘rupu’ o kojoj pričate. Neki smatraju da ih stalno gleda Bog, a neki smatraju da ih stalno nadgleda suprug ili majka. U svakom slučaju, takvi podstanari u glavi su nešto uobičajeno. „Ali, ja tu rupu hoću maknuti!“ protestirala je Nikolina. „Znači li to da ću onda biti nenormalna?“ Ovaj put smo se zajedno nasmijale, nakon čega sam komentirala kako sam po tom kriteriju i ja nenormalna.
„Po mom mišljenju ‘biti normalan’ ne znači ‘biti prosječan’“, komentirala sam. „A što po vama znači ‘biti normalan’?“ upitala je ona, na što sam joj odvratila da joj na to pitanje neću odgovoriti jer mi se čini da bi i mene automatski svrstala među promatrače u svojoj glavi. „Ja bih bila zadužena za procjenjivanje normalnosti, zar ne?“ upitala sam, na što se ona nasmijala i kimnula glavom. „Normalnost je relativan pojam“, rekla sam, „ono što je jednoj osobi normalno, drugoj nije“.
Krenule smo u istraživanje tog unutarnjeg oka koje Nikolinu stalno kritički nadgleda. Predložila sam joj da zatvori oči i zamisli kako je kroz „rupu u glavi“ motri neka osoba iz njezine obitelji. „To je moja sestra“, automatski je odgovorila. „Starija je od mene sedam godina, uvijek me kritizirala i govorila mi da sam glupa i nesposobna.“ „Odlično“, komentirala sam, „sada znamo gdje je priča počela“. Objasnila sam joj da smo svi na kritiku bili najosjetljiviji dok smo bili djeca. Tada smo, u odnosu na starije, bili bespomoćni. Posebno je gadno kada nas kritizira i omalovažava netko tko je član obitelji, jer smo kao djeca biološki programirani da onima o kojima smo ovisni (roditeljima, starijoj braći i sestrama) vjerujemo i da ih volimo.
„Zapravo, kad malo bolje razmislim, ona je i dalje prema meni takva. Čujemo se i vidimo rijetko, ali ona uvijek rado kritizira ono što radim.“ Kad sam je upitala kako se u takvim situacijama postavlja, Nikolina je odgovorila da ne reagira jer je na to navikla. Predložila sam joj da se od takvog „nereagiranja“ odvikne jer više nije dijete i dovoljno je snažna da se starijoj sestri suprotstavi ili kaže joj što zapravo o njoj misli.
Upitala sam je cijeni li ono što je njezina sestra u životu postigla, na što je odgovorila da njezina sestra vodi stereotipan život i da sa svojih 47 godina nije napravila ništa od onog što je željela i planirala. Objasnila sam joj da je to za „kritičare“ tipično. Onako kako svojim kriticizmom ruše druge, tako ruše i sami sebe. To je, jednostavno, dvosmjerna ulica. „Jeste li i vi kritični prema drugima?“ upitala sam Nikolinu, na što se ona blago zacrvenjela i rekla da često primjećuje tuđe pogreške i mane, ali to zadržava za sebe.

Vlastiti kriteriji – vlastiti mir

Kako bi njezina „rupa u glavi“ zacijelila, Nikolini sam dala nekoliko savjeta:
da sestri kaže što zaista o njoj misli i da se prestane pitati: „Zašto je ona takva?“ te da se počne pitati: „Kako se ja pored nje osjećam?“
da se pomiri s tim da će uvijek biti onih koji će vrednovati njezin rad i onih koji će ga obezvređivati
da se prisjeti da grubost njezine sestre proizlazi iz osjećaja manje vrijednosti. Ljudi s malim kapacitetom za otkrivanje vlastite vrijednosti poražavanjem drugih grade svoju snagu
da svaki put kad primijeti kako joj netko proviruje kroz „rupu u glavi“ prebaci pozornost iz glave u grudi i malo se smiri. Na taj način će samoj sebi stalno davati poruku kako joj je od „oka koje promatra“ njezin unutarnji mir važniji.
Nikolini su ovi savjeti uistinu pomogli. U samo tri mjeseca postala je puno zadovoljnija. „Najviše od svega mi je pomogao vaš komentar da nema objektivnog kriterija za normalnost“, pri našem posljednjem susretu rekla je Nikolina. „To me natjeralo da počnem graditi vlastite kriterije i u vezi sa svim ostalim. Po tim novim kriterijima ja sam u svemu čega se dohvatim izvrsna“, rekla je i nasmiješivši se dodala: „I napokon sam se pomirila s činjenicom da nisam normalna!“