Ako uspijem, ostat ću sam ili sama. Ovo uvjerenje mnogo češće imaju žene jer se boje da će biti presnažne te onda neće biti voljene. No, može biti prisutno i kod muškaraca koji imaju osjećaj da će biti voljeni, na primjer, samo zbog toga što su uspješni.
Ako uspijem, steći ću neprijatelje. Ovo uvjerenje može biti ograničavajuće, ali je ponekad i realno. Ako se nalazimo na vrhu organizacije ili bilo gdje u središtu pažnje, golema je šansa da će nas primijetiti velik broj različitih ljudi, a kako je nemoguće postići da nas svi vole, sigurno će se pojaviti i oni kojima se nećemo sviđati. No, to je činjenica koju trebamo prihvatiti jer ne možemo svima biti sve. Ako smo svima sve, onda smo sebi ništa.
Ako uspijem, tražit će me novac i pomoć. Ovo uvjerenje također može imati realno uporište, no iza njega se krije strah od toga da nas drugi neće voljeti ako im odbijemo pružiti pomoć ili im kažemo „ne“.
Ako budem sretan i uspijem, dogodit će se nešto loše. U našoj kulturi puno je izreka poput: Sve što je dobro kratko traje i Samo se ti smij, poslije ćeš plakati. Naše društvo općenito ne potiče veličanje i slavljenje uspjeha, pa možemo imati osjećaj da nije u redu što smo uspješni i kako na to nemamo pravo. Ponekad iza toga stoji i naša lojalnost obitelji koja nije uspjela.
Ne dopustite da vas u životu vodi strah, nego hrabrost
Neke strahove koji se kriju iza straha od uspjeha lako je otpustiti jer je velika šansa da se nikad neće ostvariti. Međutim, neki su stvarni i realni. Zajedno s uspjehom, možete se promijeniti, ali se mogu promijeniti i odnosi s ljudima oko vas. Unatoč tomu, ne dopustite da vas u životu vodi strah, nego hrabrost. Kad ih na zalasku života pitaju za čime najviše žale, stariji ljudi rijetko navode pogreške, a mnogo češće propuštene prilike i stvari koje nisu iskušali jer su se bojali. Nemojte dopustiti da vam se to dogodi!
Sjetite se i riječi američke spisateljice Marianne Williamson koja kaže: „Naš najdublji strah nije strah od toga da smo nesposobni. Naš najdublji strah jest da smo moćni izvan svih granica. Plaši nas naše svjetlo, a ne naš mrak. Pitamo se: Tko smo mi da budemo briljantni, divni, talentirani i nevjerojatni?
Ustvari, pitanje je tko smo to mi, a da ne budemo takvi? Nema ništa prosvjetljujuće u tome da se spustimo i smanjimo da bi se drugi ljudi mogli osjećati sigurno. Svima nam je suđeno da blistamo i svijetlimo. Kad svom svjetlu dopuštamo da svijetli, nesvjesno dajemo odobrenje drugima da učine isto.“
Pročitajte i:
.png)
.png)
