Ivana ima 32 godine, živi u malome mjestu u Istri s roditeljima i starijom sestrom. Izrazito je lijepa, ali usprkos tome djeluje vrlo povučeno i nesigurno. Radi prilično monoton administrativni posao, a u slobodno vrijeme bavi se fotografijom. Razlog zbog kojeg je potražila pomoć bio je taj što je „izgubila svoj put“.
Ivana stiže iz konzervativne katoličke obitelji. Odrastajući s fanatičnom majkom i ocem alkoholičarom, ušla je u svoje tridesete s puno nagomilanog srama, straha i krivnje. Međutim, čak i u takvim uvjetima, imala je u sebi dovoljno istraživačkog duha i zdravog razuma da preispita svoju vjeru i odbaci slijepo sljedbeništvo. Uzmemo li u obzir da ju je majka vodila na „duhovne obnove“ i „karizmatske susrete“ još dok je bila dijete, razumljivo je da krenuti „svojim putem“ Ivani nije nimalo lako.
Nedavno je upoznala jednog pedesetogodišnjaka koji je tvrdio kako se „uz pomoć Isusa izliječio od raka“ i koji joj je nekoliko sati pričao o tome kako je vjera u Isusa „jedina prava“. Tu ju je taknuo u bolnu točku jer je upravo to bilo ono što joj je cijeloga života (uz prijetnje i okrivljavanja) tvrdila majka. Ivana ga je slušala, tu i tamo pokušavši izraziti i svoje, mnogo liberalnije gledište, ali ju je ovaj prekidao i ostajao pri svome. Ivana je primijetila kako čovjek „zrači snagom i pozitivnošću“, a budući da se ona već dugo osjeća „slabom i negativnom“, uhvatila se kako mu je povjerovala.
Nakon tog susreta, Ivana se malo po malo počela vraćati na staro. Ponovno se počela obraćati „onom starom Bogu“ koji je krut i osuđuje i pored kojeg se osjeća „uvijek zbog nečeg krivom“. S vremenom se počela osjećati sve izgubljenijom. Pitala se tko je u pravu. Je li u pravu taj čovjek koji je čvrst, samouvjeren i siguran u svoju vjeru ili ona koja stalno nešto sumnja i preispituje. Je li u pravu njezina majka kojoj je molitva rješenje za sve probleme ili ona koja nema nikakvo rješenje? Što ako je ona zaista „izgubljena ovčica“ koja je pala na testu, poljuljala se u vjeri i zalutala.
Samouvjerenost i istina
Jedan od Ivaninih problema je taj što, poput mnogih drugih, smatra da je samouvjerenost pokazatelj istine. Kada netko snažno brani svoje stajalište, ona mu povjeruje. Međutim, kada bi samouvjerenost zaista bila pokazatelj istine, Hitler bi bio jedan od najvećih istinoljubaca svijeta. On je bio apsolutno uvjeren u ispravnost svoje ideologije i uspio je navesti golem broj ljudi da mu povjeruje. Stvar je u tome što je samouvjerenost pokazatelj vlastita osjećaja moći, a upravo to je ono što Ivani nedostaje.
Odrastajući uz oca alkoholičara i veoma kritičnu majku, umjesto unutarnje snage, Ivana je u naslijeđe dobila snažan osjećaj nemoći. Prerano je doživjela niz razočaranja i zbog toga je u njoj ostala poprilična doza dječje naivnosti. Iz te pozicije djeteta, ona treba i traži nešto „čvrsto“ za što bi se mogla uhvatiti. Kada tu „čvrstoću“ (koja je zapravo tvrdoća i rigidnost) kod nekoga osjeti, sklona ga je idealizirati. Upravo to se dogodilo s čovjekom koji ju je pokušao „vratiti na pravi put“. U njoj se rodila nada da bi i ona, poput njega, mogla biti tako samouvjerena, da bi mogla zračiti „snagom i pozitivnošću“ samo ako bi ga poslušala i krenula njegovim stopama. Međutim, ta nada je samo potkopavala njezinu tek niklu, istinsku unutarnju snagu koja se zasnivala na slobodi mišljenja i vlastitu duhovnom istraživanju Života.
Biti svoja
Jedna od bitnih stvari koje je Ivana u našem radu shvatila je da, dok razgovara s ljudima (osobito kada je riječ o duhovnosti), obrati pozornost ponajprije na način na koji joj se netko obraća. Ako je netko prekida, ne sluša, ne uvažava njezino mišljenje i stalno tupi po svome, to znači da „tu nešto ne štima“. Postavila je drukčije kriterije za procjenu ljudi koje smatra „duhovno jakima“. To su sada za nju ljudi koji su dovoljno slobodoumni da svaku tvrdnju mogu sagledati iz puno različitih uglova, baš kao što to može i ona sama. Dala sam joj do znanja da je njezina sumnjičavost znak inteligencije, a ne slabe vjere, i da je njezino priznanje da „nema rješenje za svoje probleme“ mnogo hrabrije i zrelije od majčina običaja da zatvori oči i primi se molitvenika.
Shvatila je da ima potrebu „uhvatiti se za nešto čvrsto“ kao što je „onaj stari Bog“ upravo onda kada se osjeća loše, bespomoćno. Zatim je zaključila da je upravo taj „stari Bog“ drži u osjećaju bespomoćnosti jer kako bi zadovoljila njegove kriterije, mora biti pokorna, svima na usluzi, bez prava na ljutnju i slobodno mišljenje. Ubrzo je shvatila da „stari Bog“ nije nitko drugi nego njezina majka. Jer, majka je ta koja joj je usadila sliku takvog Boga i, zapravo, iskoristila pojam Boga kako bi Ivanu „skrojila po svojim mjerilima“.
Nakon što je osvijestila da u biti nema problem s Bogom, nego s majkom, te da ne strahuje od Božje osude, već od njezine, Ivanini problemi su se „prizemljili“ i samim time postali lakše rješivi. Mnogo je jednostavnije raščišćavati stvari s običnim čovjekom nego sa svemogućim Tvorcem. Osobito kada je Tvorac plod nečije fanatične fiksacije.