Ljubav, oh ljubav... Tko je ne treba, komu nije važna, tko je ne slavi, posebno u mjesecu koji skriva dan posvećen zaštitniku ljubavi i ljubavnika.
Priželjkujemo baš toga dana osjetiti ljubav drugoga prema sebi, vjerujući da i sami znamo osjetiti ljubav prema drugomu. Romantični i površni, kakvi smo čini se postali, mislimo da za kvalitetu života trebamo samo osjećati ljubav prema sebi, prema drugomu i od drugoga (uzvraćena ljubav – onaj kojeg volimo i koji voli nas). Postoji ipak nešto što nam je za kvalitetu života u zajednici jednako tako važno – znati kako se drugi osjeća, no ti osjećaji ne trebaju biti nužno okrenuti prema nama.

Emocionalna antena

Empatija je upravo to – znanje o tome kako se osjeća netko drugi. Glavnu ulogu u tom procesu imamo mi i onaj tko nešto osjeća, a tu je presudna naša sposobnost prepoznavanja i primanja tuđih osjećaja. Osjetljivost naše „emocionalne antene“ za primanje signala na nesvjesnoj razini čini nas prijemčivima, osjetljivima, prikladnima i sposobnima za život u zajednici. A zajednica bez empatije ne može opstati. Čini se da nam empatija – milosrđe, sućut, suosjećanje – sve više nedostaje u narcisoidnom društvu okrenutom brzom ispunjenju vlastitih potreba i želja.

Empatija je važna u ljudskom društvu. Posjedovanje moći empatije čini nas dobrim roditeljima, prijateljima, suradnicima, vođama, dobrom djecom, ljubavnicima, a onima čije osjećaje mi prepoznajemo, donosi olakšanje u teškim vremenima koje zovemo krizama. Društvo u kojem empatija nije visoko na listi vrijednosnog sustava osiromašeno je i ugroženo, a na računu nema emocionalni kapital nužan da bi se prebrodila duboka kriza. Bez empatije vođe misle samo na sebe ne znajući kako je drugima („Nemaju kruha? Neka jedu kolače!“), a društvo vode u pogrešnom smjeru, polagano ga crpeći dok ga ne paraliziraju, dovedu do ruba, unište.

Narcisi i samaritanci

Kraj je tada lakše zamisliti od novog početka. I ako se čudite što se to događa oko nas i pitate se kako je netko mogao tako bezočno prisvajati tuđe, bez osjećaja da čini nešto loše i na štetu zajednici (a čini se da je broj ljudi koji su to činili golem) – evo vam odgovora. Nezdrava narcisoidnost, sve češća u modernom društvu, upravo je obilježena potpunom odsutnošću empatije.

Temeljna odrednica narcisoidnog poremećaja je potpuna nemogućnost prepoznavanja tuđih osjećaja i potreba. Narcis misli isključivo o sebi, svojim potrebama i „cijepljen“ je od osjećaja za drugoga. Život s osobom s narcisoidnim poremećajem je patnja. Želite li biti nedoživljeni, kritizirani i korišteni za tuđe potrebe, provedite život s narcisom. Ako preživite.

Ima i onih s druge strane spektra – tuga i nevolja drugih ne daju im mogućnost da osjete vlastitu bol. Vječna suza u oku za znane i neznane, one koji ne znaju ovladati osjećajem za druge čini ih samaritancima na vlastitu štetu. Svetost ipak ne dolazi kao nagrada ako pritom sam sebe zanemaruješ. Gdje je onda zdrava ravnoteža? I kako je ostvariti?

1. NI PREVIŠE, NI PREMALO. Pomoć drugima u pravilu donosi zadovoljstvo osobi koja pomoć daje. Sućut ispunjava našu potrebu da kao duhovna bića ne budemo okrenuti samo sebi i svojim potrebama, nego da zamjećujemo i one oko sebe. Neki ljudi imaju umjerenu potrebu za takvim ponašanjem, a nekima je to temeljni sadržaj života. Primjer takve osobe bila je Majka Tereza, svojevrsna personifikacija ljubavi prema bližnjem. Osnovala je red misionarki koje su se u Kalkuti i diljem svijeta brinule za najsiromašnije i najpotrebitije. Nagrađena je i Nobelovom nagradom za mir 1979. godine. Njezine riječi su: Jednostavan put!/Plod tišine je molitva./Plod molitve je vjera./Plod vjere je ljubav./Plod ljubavi je služenje./Plod služenja je mir!

No niti smo svi Majke Terezije, niti to trebamo biti, a ako imamo potrebu pomoći drugima, ne očekujmo zauzvrat ništa i znajmo granicu koja će nam omogućiti da, pomažući drugima, ne potrošimo sve svoje resurse. U protivnom ćemo ili doživjeti razočaranje jer nismo dobili očekivanu plaću za svoj trud ili ćemo se potrošiti jer se ne brinemo o vlastitim potrebama. Volite li pomagati drugima, nastavite, ali ne pretjerujte, osobito ako u vama to izaziva nemir, šteti vašim odnosima ili vas egzistencijalno ugrožava.

2. NEKA VAŠE PREPOZNAVANJE TUĐIH OSJEĆAJA I POTREBA SVJESNIM DJELOVANJEM PRIDONOSI DRUŠTVU. Pozitivno socijalno ponašanje podrazumijeva svjesno nastojanje da svojim aktivnostima pridonosimo društvu – da pozitivno djelujemo prema drugima i na druge. Pri tome altruizam predstavlja istinski nesebično ponašanje, a empatija razumijevanje, prihvaćanje i dijeljenje emocija s drugim osobama. Dakle, jedino ako je vaš poriv da pomažete drugima rezultat istinske brige za drugoga/bližnjega, bez potrebe za osobnom koristi, riječ je o empatiji i altruizmu. Takvo je ponašanje prirodno, zdravo, normalno i poželjno jedino ako je iskreno i autentično. Ako osjećate da se isplati pomagati – riječ je o kalkulaciji, a ne altruizmu i empatiji.

Empatija znači da prepoznajete tuđe osjećaje i da ih poštujete. Prepoznajući osjećaje, pa i potrebe drugih, moći ćete lakše i jednostavnije procijeniti je li im pomoć stvarno potrebna. Ne glumite pri tome i ne namećite svoje ciljeve. Samo tako ćete činiti nešto za opće dobro.

3. NE PRETJERUJTE I NE ČINITE NEŠTO ZA DRUGE KAKO BI VAS VOLJELI. Prije nego što djelujete ili pokušate suzbiti poriv za pomaganjem, razmislite o tome što očekujete od onih kojima pomažete, koji su vaši pravi motivi. Ako je pravi motiv želja da sebi dokažete kako vrijedite jer vam je narušeno samopouzdanje, rješenje potražite na drugoj strani – okrećući se više prema sebi i učeći voljeti sebe.
„Voli bližnjeg svoga kao samog sebe!“ – to je početak, jer samo kad imate zdravu sliku o sebi, vaši su motivi autentični. Kada imate dobro mišljenje o sebi, dobrim djelima ne pokušavate „kupiti“ bolju reakciju od one koju prema sebi gajite. Kad se zdravo odnosite prema sebi, time pomažete i sebi i drugima, jer vaša će potreba da pomažete drugima biti prirodna i autentična, a ne kompulzivna i pomalo odbojna.