Mržnja kao koristan osjećaj

Što biste rekli kada bi vam netko rekao da je mržnja izrazito koristan i važan osjećaj? Sigurna sam da bi mnogi od vas rekli kako je takvo razmišljanje pogrešno i štetno, a mnogi bi rekli da i ne znaju kakav je to osjećaj jer nikoga ne mrze. Uvjerena sam da bi se mnogi od vas, zato što ne poznaju mržnju, osjećali dobrima i zapravo mnogo boljima od onih koje mržnja muči.

Da, mržnja zaista može biti unutarnji mučitelj koji vodi u trajno nezadovoljstvo i ogorčenost. No, je li to zato što je mržnja loša i ne smijemo je osjećati ili je to zbog toga što je ne razumijemo i ne prepoznajemo?

Istina je ovo drugo. Mržnja, ali i zavist, toliko su odbačeni osjećaji da su trajno etiketirani kao smrtni grijesi, pa ih, naravno, ne smijemo osjećati. Trebamo ih se bojati i, ako ih osjetimo, moramo ih svom silom pokušati sakriti, kako od drugih, tako i od sebe samih.

Odbačene emocije preuzimaju kontrolu

A ono što je odbačeno preuzima kontrolu. To je istina o kojoj se malo zna. I mržnja i zavist – koji jesu mračan, ali prirodni dio ljudskog funkcioniranja – kada su odbačeni, preplavljuju i vladaju.

Portali su puni mrzitelja, ratovi se vode iz mržnje prema ljudima druge nacije ili vjere. Zavist vitla društvom namećući standarde izgleda, bogatstva i uspjeha, veličajući slavne samo da bi bilo što slađe srozati ih. Toliko lošeg proizlazi iz zabrane upoznavanja i istraživanja osjećaja zavisti i mržnje.

To, naravno, ne znači da zagovaram pljeskanje onima koji iz mržnje i zavisti povređuju. Zagovaram edukaciju o ulozi ovih osjećaja, zagovaram njihovo priznavanje i istraživanje ne bi li izgubili tu destruktivnu moć koja raste iz njihovog zatiranja i odbacivanja.

U mržnji nema ništa loše

Mržnja je u svom temelju protektivan osjećaj. Mržnja izgovara: ovo ne dolazi u obzir, ovo ne smije postojati, ovako ne smije biti. Ako osjećamo mržnju prema nacizmu, pedofiliji ili mizoginiji i ako znamo da je s tom našom mržnjom sve u redu, ta nas mržnja osnažuje. Osnažuje nas za jasno zauzimanje stava, za povlačenje crte između sebe i predmeta mržnje.

U osjećaju mržnje nema ničeg lošeg. Ono loše proizlazi iz nemogućnosti baratanja tom moćnom unutarnjom energijom, zbog nemogućnosti prepoznavanja te energije, kako u sebi, tako i u drugima. Proizlazi i iz ostajanja u bliskom odnosu s osobom koja u sebi nosi mržnju prema ženskom rodu ili mržnju prema ljudskom rodu općenito.

Loše proizlazi iz naše nemogućnosti jasnog imenovanja da smo izloženi nečijoj mržnji ili da netko ili nešto u nama budi mržnju, iz nemogućnosti jasnog imenovanja osjećaja koji je prirodan i u ljudskom rodu prisutan kao ultimativna mjera samozaštite.

Dublju zavist nije lako prepoznati

Slični problemi proizlaze i iz nedovoljnog poznavanja i razumijevanja osjećaja zavisti. Ne prepoznajemo je ni u sebi, ni u drugima, a zavist ima mnogo lica. Pokazuje se direktno jedino kada je mala i ako je uložena u iskreno povezivanje, na primjer: „Joj, baš ti zavidim na tom godišnjem.“ međutim, dublju zavist nije tako lako prepoznati. Na primjer, ako se netko ne može povezati s vašom radošću, nego je ignorira ili, čim je primijeti, počne pričati o teškim temama, ako netko „slučajno“ nije prisutan baš kada slavite svoj veliki uspjeh ili kada imate osjećaj da vas netko ograničava, spušta, ne dopušta vam da imate dovoljno slobodnog vremena kako biste se bavili onim što volite. Sve su to oruđa zavisti.

Kada vam netko zavidi, taj netko želi da imate manje ili da vas bude manje. Ako je ta zavist usmjerena prema nečem konkretnom, npr. prema imovini, izgledu ili uspjehu, lako ju je prepoznati. Mnogo je teže prepoznati onu otrovniju zavist osobe koja teži tome da imate manje kvalitetnih odnosa, manje mira, manje kreativnosti, zavist koja teži tome da imate manje sebe.

Teže ju je prepoznati jer takvo što ne razumijemo i ne očekujemo, a naročito ne očekujemo od bliskih osoba.

No istina je, zavisti je u ovom svijetu mnogo, baš kao i mržnje. A ti osjećaji neće nestati ako ih zabranimo ili etiketiramo kao loše. Naprotiv, radit će nered upravo zato što su nam odbojni, zato što ih ne želimo vidjeti, upravo zato što bismo najradije da ne postoje.

Nagrađeni za zavist i mržnju

Predložit ću nešto što će se u prvi mah činiti bizarno: zamislite kako bi bilo kada bi se razotkrivanje zavisti ili mržnje nagrađivalo. Baš kao u filmovima kada alkoholičar prvi put dođe u grupu na liječenje, predstavi se i kaže: „Ja sam alkoholičar.“ I nakon toga, baš zato što se razotkrio, svi ga podržavaju.

Zamislite kada bi neka žena mogla reći: „Danas sam otkrila da imam želju uništiti odnos između njih dvije jer su tako lijepo povezane.“ I zamislite da nakon toga nema nikakvih štetnih posljedica, nego, naprotiv, žena dobije pljesak i podršku. Dakle, da razjasnim – ne bi se nagrađivala želja za uništenjem, nego razotkrivanje. To je razotkrivanje u slabosti, u vlastitom osjećaju manjkavosti ili manje vrijednosti iz koje zavist i želja za uništenjem proizlaze.

Ovo je, naravno, prije ideja za neki utopijski roman nego za realnost, no ako se uživite u ovu priču, pokušajte zamisliti kakva bi to promjena bila! Prepoznavanje, istraživanje i imenovanje onih najmračnijih sila ljudskog roda čine nas boljim ljudima.

Kao što bi Jung o tome rekao: „Ne postaje se prosvijetljen zamišljanjem oblika od svjetla, nego osvješćivanjem mraka“  i  „Poznavanje vlastite tame najbolji je način za nošenje s tamom u drugima.“