Jesu li holivudski filmovi uništili ljubav?

„Ljubav nije emocija, nego vještina koju moramo učiti“, smatra Alain de Botton, britanski filozof švicarskog podrijetla. Kako pojašnjava, u životu sve učimo i za sve imamo upute (kako pisati, upravljati avionom, izraditi grafikone na računalu, izvoditi komplicirane operacijske zahvate...), ali kada je riječ o ljubavi, mislimo da smo svi prirodno nadareni te znamo kako voljeti.

Međutim, ljubav nije jednostavna, u što su se mnogi uvjerili u vlastitom iskustvu, a ljubavne „komplikacije“ ne proizlaze samo iz djetinjstva, na što upućuju sljedbenici Freuda, nego i iz našeg odabira štiva koja smo čitali i filmova što smo ih gledali.

Dok prve lekcije o ljubavi dobivamo u djetinjstvu, od roditelja ili skrbnika, pojam romantične ljubavi (koja se povezuje sa seksualnošću) uglavnom kreiramo upijajući debele ljubavne romane, šekspirijanske novele arhaičnih izričaja i holivudske filmove. Ako još vjerujete da ćete svoju srodnu dušu upoznati u vlaku putujući Europom, to vjerojatno možete zahvaliti redatelju Richardu Linklateru i njegovoj trilogiji Prije svitanja!

Odbacite iluzije

Upravo je takva fikcija – koja nas uči da ćemo imati savršen život pronađemo li svoju srodnu dušu – uništila ljubav, odnosno našu šansu da gradimo i vodimo dobar ljubavni život, tvrdi de Botton. Kriva je i za našu opsjednutost trenutnom privlačnošću – onim fatalnim trenutkom kada se pogledi para susretnu – koja vodi u „zauvijek sretni“. „Tek kada odbacimo takve ideje o ljubavi, možemo uistinu voljeti“, ističe britanski filozof i autor novela Essays in Love i The Course of Love.

„Moramo se odlučno oduprijeti ideji da je prava ljubav bez sukoba i kako u njoj sve teče glatko jer nije tako. Tijek istinske ljubavi je klimav i kvrgav i u najboljim vremenima. I to je najbolje što možemo kao bića kakva jesmo. To nije moja ili vaša krivnja, to ima veze s nama kao ljudskim bićima.“

Škola za ljubav

Da bismo to promijenili, de Botton nas poziva da resetiramo mozak nakon višegodišnjeg pohranjivanja idealiziranih romantičnih scena i sjednemo u učionice realne ljubavi, one što se gradi postupno i koja preživljava i pobjeđuje sitničavosti svakodnevice. Prema autorovoj zamisli, u takvoj školi ljubavi, koju svatko za sebe može otvoriti u vlastitom domu, svaki je partner istodobno učitelj i učenik. A te se uloge međusobno izmjenjuju i isprepliću – u trajnoj potrazi da postanemo najbolja verzija samog sebe, ističe de Botton.

Mogućnost da od partnera usvojimo ono najbolje i ono što nam nedostaje može vam zvučati prekrasno, posebno ako vjerujete da su parovi duše koje se međusobno upotpunjuju. Međutim, problem je u tome što smo mi veoma loši učenici. Na primjer, često se događa da nas partneru privuče ono što u sebi nemamo ili još nismo uspjeli razviti. Ako vas je, na primjer, suprug privukao svojom kreativnošću i opuštenim stilom života, moguće je da vi više razmišljate logički i nedostaje vam spontanosti i maštovitosti.

„U početku se divimo onom nečem u partneru što nas je privuklo i živimo u iluziji da to imamo jer smo s partnerom koji to ima. Privlači nas to nešto, osjećamo kako to i nama nekako pripada i da i mi to možemo. Ali, da bismo to zaista ostvarili i živjeli, potreban je dublji rad na sebi, na koji mnogi od nas nisu spremni“, objašnjava psihologinja Tomica Šćavina. Ne usvojivši lekcije od partnera koje su nam potrebne, upravo ono što nas je magnetski privuklo s vremenom postaje kamen spoticanja.

Priručnik 'Koliko sam težak'

To ne znači da treba tražiti drugog partnera. Ni s kim nije lako živjeti. Točka! Baš ni s kim, pa ni s vama koji o sebi mislite da ste najugodnija i najjednostavnija osoba na svijetu. Stoga, de Botton vjeruje da bi partneri već na prvom sastanku jedan drugom trebali uručiti priručnik „Koliko sam težak“.

Umjesto da se predstavljamo kao savršena bića s aureolom, a partnera gledamo kroz ružičaste naočale, trebali bismo ga iskreno i pravovremeno upozoriti na one naše strane koje su manje „savršene“, na naše slabosti i mane, jer svi smo na neki način „slomljeni“ i većina nas ima iskrivljenu ideju o ljubavi. „Najveći dar koji možete dati svom partneru jest da dovoljno dobro razumijete sebe tako da mu možete jasno reći tko se“, pojašnjava de Botton. To ne znači da mu pričate o svom hobiju ili glazbi koju volite, nego o tome kakvo ste emocionalno biće.

„Svi smo pomalo teški, a što bolje razumijemo sebe, to bolje možemo one koje volimo pripremiti na to kako će im biti živjeti s nama“, dodaje autor. Ako to niste učinili na prvom sastanku, nikad nije kasno osvijestiti svoje mušice. Nažalost, ne možemo vjerovati svojim prijateljima da će reći istinu o vašim dosadnim, iritantnim i ludim navikama, ali najbolji izvori informacija možda mogu biti vaši bivši partneri ili roditelji.

Što brže shvatimo da nitko nije savršen i da je baš svaka osoba teška, čak i onaj „savršeni“ stranac kojeg svakog jutra srećete u liftu, lakše ćemo (iz)graditi stabilnu i trajnu ljubavnu vezu. „Ideja savršenstva puno nas košta“, ističe psihologinja Šćavina, „ali, ona je na neki način i logična. Doživimo neke vrlo lijepe emocije, netko nas otvori i pokrene na sasvim nov način i naravno da želimo da to potraje! I zato uporno upiremo pogled u savršenu sliku, ideju odnosa koju hranimo fantazijama. A što je više fantazija, to je teže sagledati realnost.“

Razlika između fantazije i stvarne osobe

No, sve je to put ljubavi i neke je stepenice nemoguće preskočiti. Psihologinja kaže da u životu moramo doživjeti neka razočaranja i da se neke iluzije moraju razbiti. „To je učenje o stvarnim osobama koje se povezuju i odvajaju, svaka na svoj način, a upravo to učenje je dragocjeno. Ono nam može pomoći da održavamo odnos ili na vrijeme odemo. Tako je jedna od najvećih ljubavnih mudrosti – naučiti razlikovati fantaziju od stvarne osobe koja nam stoji nasuprot“, objašnjava Šćavina.

To se otkriva upravo njegovanjem iskrene i otvorene komunikacije koja je osnova stabilnog, skladnog i trajnog odnosa. Drugim riječima, glavni razlog zašto ljubav s vremenom vene je nedostatak razgovora. Sitnice i one malo veće sitnice koje zamjeramo partneru gomilaju se, a ako o njima ne razgovaramo, to brdo neizgovorenih riječi pretvara se u potajnu i tihu ljutnju, zamjeranje, povrijeđenost... Srce otvrdne, emocije se blokiraju i našim ljubavnim životom zavlada tihi rat. Tada prestaju poljupci, dodiri i seks jer, naravno, rijetko tko želi voditi ljubav s osobom na koju je ljut.

Zamislite partnera kao dvogodišnjaka

Ideja da nam nije potreban otvoren razgovor, nego da bi naša druga polovica trebala čitati naše misli također se temelji na romantičarskim zamislima iz 19. stoljeća. „Problemi nastaju upravo kada partner nešto učini ili kaže, a mi se, umjesto da razgovaramo, zaključamo u kupaonicu i čekamo dok partner ne otkrije što je pogrešno učinio“, piše de Botton te dodaje da to nije prava ljubav, nego fantazija.

Sukobljavanja u svakodnevnom životu uglavnom su, ne zavaravajmo se, upravo sitnice. Premda smatramo da se ne bismo trebali svađati oko odabira kutne garniture, daljinskog upravljača, prljavih ručnika ili točenja benzina, to su sve, ma kako sitničavo i nevažno zvučalo, ljubavni izazovi. A najvažnije je, naglašava de Botton, kako u takvim situacijama reagiramo. Umjesto da postanemo nestrpljivi i grubi prema partneru, treba mu nježno, strpljivo i mirno ukazati na ono što nam smeta. „Zamislite svog partnera kao dvogodišnjaka“, sugerira de Botton.

„Možda zvuči smiješno, ali s djecom smo naučili postupati s određenom strpljivošću, empatijom i razumijevanjem koje zaboravljamo koristiti s partnerima. Na primjer, možete potražiti razloge koji opravdavaju ponašanje dvogodišnjaka, poput onoga da je možda gladan ili možda treba odrijemati“, pojašnjava autor ističući da su odrasli, kada je ljubav u pitanju, samo velike verzije beba i ponekad se svi ponašamo tako. Sve nas može povrijediti, a to teško iskazujemo riječima i onda vodimo hladni rat.

Za ljubav su potrebne velike vještine

„Nismo uvijek spremni izložiti se, a nismo uvijek spremni ni vidjeti partnera izloženog u njegovim iskrenim emocijama. Nismo se uvijek spremni suočiti s tugom ili ljutnjom, naročito ako su te emocije snažne i kad nam nije zapravo jasno jesu li nastale samo kao reakcija na partnera ili su na površinu izvukle nešto dublje, iz nekih prošlih odnosa ili iz djetinjstva. Potrebna je obostrana duboka predanost odnosu, što je još prava rijetkost, da bi taj odnos zaista bio sigurno mjesto – mjesto podrške i ljubavi“, navodi psihologinja Šćavina.

Zaključuje da je ljubav predivno emotivno stanje koje se rađa instinktivno i intuitivno, ali da su za njeno održavanje potrebne velike vještine – vještina komunikacije, vještina istraživanja sebe, vještina spremnosti za upoznavanje voljene osobe…

Ako na vrijeme ne raščistimo svoje nesporazume, ma kako bili mali, oni postaju razlozi udaljavanja zauvijek. Samo konstantnim dijalogom, njegovanjem humora i pošalica na vlastiti račun i „planiranjem“ ljubavi gradimo stepenice kojima se uspinjemo do sreće. Zaboravite holivudska osvajanja, romantične scene u suton, poglede koji govore više od riječi i vječnu ljubav bez nesuglasica! Učite o realnoj ljubavi!

Prava ljubav je akcija, a ne osjećaj

Prava ljubav nema očekivanja i uvjeta. U pravoj ljubavi nema uloge žrtve ili okrivljenika. Prava ljubav nije posjedovanje, nego puštanje. U pravoj ljubavi nema mjesta ljubomori, strahu, nesigurnosti. Prava ljubav nije „trebanje“, nego „željenje“. Prava ljubav je akcija, a ne osjećaj jer kad osjećaj da ste na sedmom nebu nestane, treba poduzeti akciju.

„Izađite van s partnerom i razgovarajte samo o onome zbog čega ste prošli tjedan bili ljuti“, savjetuje de Botton. Sigurno ćete pomisliti da to baš i nije romantično. „Odlično“, odgovara de Botton, „ako ne zvuči romantično, to je dobar znak. To znači da je vrlo romantično u realnom životu i da će pomoći pravoj ljubavi da cvjeta.“