'U kući Majke Tereze konačno sam se pomirila sa smrću sina'

Nadala sam se da sam spremna na izazove koji me očekuju

Smatrala sam da sam dovoljno duhovno rasla, a nadala sam se da će mi i boravak i volontiranje u Kući donijeti daljnju transformaciju. Nekako sam znala da ja to mogu, da sam spremna na izazove koji me očekuju. Emocionalno i mentalno dovoljno pročišćena, s prihvaćanjem svih teških situacija koje su mi se dogodile u životu, kročila sam dalje mnogo lakše nego u godinama prije toga kada još nisam pročistila svu tugu i bol i pomirila se sa smrću sina.

Sinova smrt otvorila je put mojoj transformaciji

Nekako sam bila svjesna toga da me on vodi na ovom putu i daje mi smjernice, kako je upravo on otišao da bi meni otvorio put prema mojoj transformaciji koja je bila neizbježna. Samo velike i stare duše mogu dogovoriti takve sudbine, znajući kako su obje dovoljno jake da mogu podnijeti sve što će se događati u njihovim životima.

On je znao kako je dovoljno snažan da može podnijeti takvu tešku smrt kao veoma mlada osoba, a ja sam znala da neću do kraja pokleknuti pred takvom sudbinom svog sina te ću ustrajati i shvatiti zašto nam se neke stvari dogode u životu, proučavati kako djelovati i čistiti obiteljsku karmu, kako rasti duhovno, mentalno i emocionalno te kako izvući zadnje atome energije kada smo na rubu smrti i izdići se iznad toga, kao što sam ja bila tada.

Imala sam mnogo posla sve ove godine radeći na sebi i osvješćujući svoju životnu misiju, no svejedno sam na putu do zračne luke imala neka previranja. Nisam u potpunosti znala što me čeka u Calcutti. Vozač taksija do zračne luke bio je veoma tih, pogledavao me povremeno u retrovizoru, ali me nije ništa pitao. Vidio je da sam u nekoj svojoj meditaciji i odsutna duhom. U malom avionu za Calcuttu prepustila sam se trenutku. Gledala sam kroz prozor i nakon nekoliko sati leta sletjela u grad koji je nekad, prije Delhija, bio glavni grad Indije. Odlazak u Kuću planirala sam iduće jutro.

U kući Majke Tereze

Dočekao me uobičajeni volonterski doručak: čaj, tost i dvije banane. Nakon toga smo prisustvovali jutarnjoj misi u kapelici posvećenoj Majci Terezi, a zatim smo se bavili volonterskim zadacima; mene je dopala grupa djece od 4 do 8 godina. Djeca su mi odmah potrčala u naručje, hvatala me oko nogu, htjela sjesti u krilo, pokušavajući svatko za sebe privući moju pažnju. Sva su djeca siročad, ostavljena ispred njihovih vrata, koja ne znaju za roditelje. Za volontera je najvažnija kvalifikacija veliko srce za ljubav i spretne ruke za rad.

Znala sam da se nalazim na pravome mjestu, točno ondje gdje trebam biti, znala sam da Univerzum za mene ima plan i stalno me šalje na neke nove zadatke, vjerujući kako sam dovoljno spremna obaviti ih. Nisam imala razloga sumnjati u sebe, nego jednostavno slijediti ponizno put koji mi pokazuje i biti zahvalna na tom putu transformacije.

Spremnost na promjene potiče rast

Problem u tom slučaju može biti jedino u našem umu s kojim se mnogi poistovjećuju, a ne sa svojim unutarnjim Bićem. Ako znamo da mi nismo samo um, kako je on dio naše psihe i ponaša se kao program na kompjutoru, da ne voli promjene i svaku promjenu doživljava kao prijetnju, onda nam je mnogo lakše.
Naš se um odupire prihvaćanju nečeg novog i drugačijeg. Zato se ljudi najsigurnije osjećaju na poznatom terenu, u poznatom okruženju i teško prihvaćaju nove životne okolnosti – teško izlaze iz svoje zone komfora.

Samo spremnost na promjene i transformaciju može nas dovesti do pravog ishoda u kojem ćemo rasti u pozitivnom smislu zajedno s novonastalom situacijom. Ako smo duhovno zreli, to nam neće biti problem. To je samo još jedan proces duhovnog sazrijevanja koji treba doživjeti kao blagoslov i prihvatiti ga jer ne postoji zaobilazan put prema sebi, nego je to put kroz one najneugodnije aspekte s kojima se na tom putu moramo suočiti. Zato treba pronaći u sebi snagu i skočiti na novu razinu svijesti i novu kvalitetu života. Sve su to načini kako možemo rasti i transformirati se.

Čista ljubav i dobrota

Kod mene se poklopilo ono što mi je bilo potrebno i ono što sam željela. Majka Tereza odmalena mi je bila veliki uzor i mnogo sam čitala o njoj. Za doći ovdje treba puno odvažnosti i zato to nije za svakoga. Za mene je ovo bio poziv, životna misija.

Volonterski rad može biti psihički veoma težak, naročito u njezinoj Kući. S djecom rade zaposlene osobe koje nimalo nisu empatične, osjetila sam to već prvog dana boravka. Njima je to posao koji odrade za plaću kao i bilo koji drugi, prestroge su prema dječici od kojih su mnoga hendikepirana i potrebna im je posebna pažnja i ljubav. Šteta što se više časnih sestara ne stigne baviti djecom jer bi tada situacija bila drugačija zato što su one čista ljubav i dobrota.

U Africi je sve jednostavnije i lakše

To me na neki način veoma rastužilo već prvog dana. Ne znam, možda je to samo moj osjećaj i zapažanje, ali osjećala sam se bespomoćno u svemu tome.

Takvih iskustava nemam iz Afrike, iz sirotišta ili iz škola, jer tamo onaj tko osnuje sirotište, taj se i brine o toj djeci i pruža im svu zaštitu i potrebnu ljubav, a volonteri se samo nadovežu na to.

Kada ovo usporedim s Afrikom, stječem dojam da je u Africi ipak sve nekako jednostavnije i lakše, mnogo spontanije, prilagođenije djeci. Netko bi mogao reći da je problem u meni jer sam toliko osjećajna, ali znam da tu svoju osjećajnost i ljubav ne želim mijenjati.

Volontiranje u Kući bilo je još jedna stepenica više i izazov na mom putu transformacije i izlaska iz zone komfora, gdje sam shvatila svu veličinu svoje unutarnje snage i ljubavi, potpuno spremna dijeliti ih s drugima na svom daljnjem putu kroz život.