Iako danas postoji tek u pojedinim stilovima glazbe, poput jazza, improvizacija je zapravo najprirodniji i najrašireniji način stvaranja glazbe. Kako piše improvizacijski violinist Stephen Nachmanovitch u knjizi Free Play: Improvisation in Life and Art (Slobodna igra: improvizacija u životu i umjetnosti), sve do prošlog stoljeća ona je bila integralni dio glazbene tradicije, a sveprisutna je i u našim životima.

Kako 'naučiti' odbaciti norme i improvizirati?

Kako je napisao Nachmanovitch, svaki razgovor među ljudima zapravo je čista improvizacija, odnosno „svaki je razgovor oblik jazza“. Ona se javlja u našim životima svaki put kad odlučimo slijediti intuiciju: kad odbacimo knjigu s receptima i s pomoću sastojaka koje imamo nadohvat ruke osmislimo vlastitu kulinarsku kreaciju; kad na putovanju zanemarimo turističke vodiče i ustaljene ture te se izgubimo u ulicama nepoznata grada prepuštajući se nepredvidivosti trenutka, upoznajući ljude i spontano otkrivajući njihovu kulturu.

Naravno, neki su ljudi skloniji improvizaciji od drugih. Za čistu improvizaciju potrebna je i doza hrabrosti. Potrebno je prevladati brojne strahove koje je u nas usadilo društvo: strah od kritike, strah od neprihvaćanja, od toga da se ne uklopimo među kolege, obitelj ili prijatelje. „Općenito, naše društvo nagrađuje virtuoznost više nego što nagrađuje originalno stvaranje“, napisao je Nachmanovitch. „Relativno je jednostavno ocijeniti i prepoznati tehničku briljantnost, no duhovni i emocionalni sadržaj nije tako lako ocijeniti.“

No što je zapravo improvizacija i kako naučiti to umijeće? Kako piše Nachmanovitch: „Jedini odgovor je zapitati se drugo pitanje: što nas sprječava u improvizaciji? Spontanost dolazi iz naše najdublje nutrine i ono je naše originalno ja. Ono što imamo izraziti već je u nama, to jesmo mi, pa kreativnost na djelu nije nalaženje načina da dozovemo neko umjetničko djelo, već uklanjanje prepreka koje sputavaju njegov prirodni tijek.“

Kako nas ukalupljuju

Rezultat takvog društvenog uvjetovanja gubitak je našeg urođenog umijeća improvizacije. Kao djeca, otvoreni smo i spontani – autentični. No malo pomalo, obrazovne institucije, društvo i naši roditelji uče nas kako se uklopiti, kako svirati po notama, pisati po pravilima, slikati u perspektivi. Naši horizonti se sužuju. Naravno, određena doza tehničke vještine prijeko je potrebna kako bismo se mogli profesionalno ili umjetnički izraziti, no kada postanemo potpuno zaokupljeni vještinom – a naše društvo to često jest – naša kreativna energija postane zablokirana i tada kopiramo kreativnost drugih, a sami gubimo tu sposobnost.

Što nam je, dakle, činiti? Svojoj djeci možemo pomoći tako da ih potičemo da otkrivaju instrumente a da ih u početku ne gnjavimo učenjem nota. Jednako kao što se materinski jezik usvaja slušanjem, auditivnom komponentom, tako i glazbu treba upijati ponajprije slušanjem. Velika je pogreška u obrazovnom procesu što se djecu od prvog dana bombardira crnim flekicama, odnosno notama.

žena
Sandra Vitaljić žena
Improvizacija nam daje nevjerojatnu lakoću življenja

A što je s nama odraslima koji se više ne znamo prepustiti trenutku, već sve planiramo u najmanje detalje, kuhamo po receptima, putujemo grčevito se držeći turističkih vodiča? Kako vratiti tu dječju spontanost? Najprije se zapitajte zašto mrzite svoj stari klavir koji stoji negdje u kutu kod baka, djedova, mama. Otvorite ga, skinite prašinu s njega, bacite note koje su vas samo gnjavile, sjednite i proizvodite zvukove koji će vas uzvisiti...

Istu filozofiju možete primijeniti i na ostale životne sfere, bilo da se bavite crtanjem, vrtlarenjem ili odgojem djece. Veliki improvizatori poput jazz glazbenika Milesa Davisa rekli su da se pogrešaka ne treba bojati jer one zapravo ne postoje. Kad to istinski shvatimo i prihvatimo život kao potpuno nepredvidljiv, to saznanje, to prihvaćanje vlastite autentične kreativnosti, donosi nevjerojatnu lakoću življenja.


Model: Korina V. (Talia)