Svaka bi žena mogla ponešto reći na temu svojeg odnosa s ocem. Uz malo truda, svaka bi otkrila slojevitost u tom odnosu i zaključila da ju je on obilježio, na ovaj ili onaj način. Skladan odnos s ocem, ispunjen ljubavlju i međusobnim povjerenjem, za mnoge je žene tek nedostižan ideal. Čini se da je puno više na različite načine neadekvatnih odnosa i nedostupnih očeva.

Ova je tema kompleksna i važna, a opet nedovoljno popraćena u javnim raspravama i literaturi. Tim više je dobrodošla knjiga Ranjena žena – Iscjeljivanje odnosa očeva i kćeri, objavljena u izdanju Planetopije. Autorica je jungijanska analitičarka dr. Linda Schierse Leonard koja iskreno progovara o vlastitu teškom odnosu s ocem. I ona sama je "ranjena žena" – ranjena kći isto tako ranjenoga oca.

Povreda

"Kad sam bila mala, jako sam voljela oca. Bio je topao i pun ljubavi te sam se s njime najviše voljela igrati.(…) Ali onda se iz nekog razloga sve počelo mijenjati. Počeo je ostajati vani do kasno, a kad bi se vratio kući, često bi me budila njegova razjarena vika. Ispočetka se to događalo povremeno, ali ubrzo je postalo uobičajeno jednom, pa dva puta na tjedan, da bi se na kraju počelo događati svaku večer. Na početku me to zbunjivalo i pitala sam se zašto mu je majka nedjeljom ujutro toliko prigovarala. Bilo mi ga je žao. (…) Sljedećih nekoliko godina moji su osjećaji vezani za oca bili zaista zbunjujući. Voljela sam ga. Patila sam zbog njega. Stidjela sam ga se. Nisam mogla shvatiti kako je u jednom trenutku mogao biti tako divan da bi već u sljedećem bio užasan.(…) Kako sam se bližila adolescenciji, moji zbunjujući osjećaji prema ocu pretvorili su se u mržnju. Više ga nisam voljela, čak ga nisam ni sažalijevala. Osjećajući prezir prema njegovu ponašanju, jako sam ga mrzila. (…)", opisuje autorica svoj odnos s ocem.

Pijančevanje i zlostavljanje obitelji samo je jedan od načina na koji otac može povrijediti kćer, ostale članove obitelji i samoga sebe. Mnoge žene pate zbog odnosa s ocem i njihovi su osjećaji i bol slični, ali pojedinosti njihovih priča mogu se bitno razlikovati. Na osnovi vlastita iskustva i dugogodišnjeg rada s nebrojeno mnogo žena autorica je uočila neke učestale obrasce.

Strog i autoritativan otac

Primjerice, strog i autoritativan otac svojoj kćeri pruža stabilnost, strukturu i disciplinu, ali joj ne daje dovoljno ljubavi i emocionalne potpore i ne nauči je da cijeni svoje ženske osobine. Kćeri ovakvih očeva poslije se u životu teško povezuju sa svojom ženskom stranom jer ih očevi nisu njegovali kao žene. S obzirom na strogoću i krutost koju su iskusile u odnosu s ocem, velika je vjerojatnost da će se i same tako ponašati prema sebi i drugima. One se ili pognu pred muškim autoritetom, ali opet na oštar način, ili se pak neprestano odupiru. U oba slučaja ostaju vezane uz očevu kontrolu.

Očevi koji su željeli sinove odgajaju svoje kćeri kao dječake i očekuju da one ostvare neke njihove neispunjene težnje. Takve kćeri često odabiru očevu profesiju, žive kako bi otac očekivao od njih, a zapravo žive očev život, a ne svoj.
Kad otac umre ili napusti obitelj, žena odrasta s osjećajem gubitka i napuštenosti. Ako je otac bolestan, kći često osjeća krivnju zbog njegove bolesti, a ako je počinio samoubojstvo, kćeri se također bore s autodestrukcijom i željom za smrću.
Postoje i očevi koji previše vole svoje kćeri i te su žene tako snažno vezane očevom ljubavlju da nisu slobodne voljeti druge muškarce i ne uspijevaju sazreti u svojoj ženskosti jer ne mogu pronaći idealnog muškarca.

Očevi sanjari

Problem nekih očeva je da su previše ležerni. Sami sebi nisu postavili granice i nisu u stanju postići disciplinu i ustrajnost u obiteljskom životu i poslovnom svijetu. Ostaju vječni dječaci, koji s pozitivne strane mogu biti romantični i šarmantni sanjari, uvijek u potrazi za novim prilikama. No ništa ne privode kraju jer izbjegavaju teškoće, rad i borbu koji su nužni da bi se prilika i ostvarila. Kćeri tih vječnih dječaka odrastaju bez pozitivnog uzora samodiscipline, granica i autoriteta te su često nestabilne, bez samopouzdanja i sklone tjeskobi.

"Anaïs Nin, čiji je otac bio upravo takav, kaže: ‘Ja nisam imala vodstvo. Moj otac? Njega doživljavam kao osobu mojih godina".
Ako je otac zaista slab, kao što je slučaj s muškarcima koji ne rade ili su ovisnici, u kćeri će se probuditi osjećaj srama. A ako se srami oca, vrlo je vjerojatno da će se početi sramiti i sebe.PageBreak

roditelji
Shutterstock roditelji
Osobine 'ranjene žene'

Tu su i oni najgori primjeri očeva koji provode nasilje i seksualno zlostavljanje, koje ranjava ženu do dubine njezina bića. Ponekad očevi napadaji bijesa imaju i seksualni prizvuk – kad otac fizički kažnjava kćer tako da se ona osjeća i seksualno ugroženom.

Većina je očeva mješavina krajnosti i nakon što je otac godinama pokazivao jedno lice, odjednom može, posve nenadano, pokazati drugo. Primjerice, otac koji je sklon užicima, u sebi može skrivati strogoga suca te se nenadano okrenuti protiv kćeri kritizirajući je zbog impulzivnih osobina koje prezire u samome sebi.

Popis se nastavlja unedogled. Koliko obitelji, toliko različitih sudbina i priča. Ali posljedice su slične. Većina ranjenih žena ima slabo razvijen osjećaj samopoštovanja, nije u stanju ostvariti trajnu vezu ili pak zaglavi u lošem odnosu s neprikladnim partnerom. Takve žene nemaju vjere u svoje sposobnosti i stoga često rade poslove koji ih ne zadovoljavaju. Na površini sve izgleda dobro, žena se može doimati kao iznimno uspješna i samopouzdana, ali iza te krinke nerijetko se krije ranjeno biće i potisnuti očaj, usamljenost, strah, suze i bijes. Često sve to izbija u snovima, koji su nepresušan izvor saznanja o onome što smo potisnuli, možda i sakrili od samih sebe. U radu sa ženama, a i u svojoj knjizi, autorica snovima posvećuje mnogo pozornosti.

Uloga vječne djevojčice

Svaka se žena sa svojim povredama nosi kako zna i umije. Dr. Schierse Leonard kod sebe i svojih klijentica otkrila je dva suprotna obrasca – vječnu djevojčicu i borbenu amazonku – koji su učestala posljedica narušenog odnosa s ocem. Ta su dva obrasca u vječnom sukobu, ali često postoje istodobno u psihi ranjene žene.

Vječna djevojčica može biti zrela žena, a ipak je i dalje ovisna kći, spremna prihvaćati identitete koji joj se nameću. Time drugima prepušta svoju snagu, ali i odgovornost za svoj život. Takva žena uglavnom se veže uz autoritativnoga muškarca i prihvaća ulogu koju joj je on odredio. Djeluje nevino i bespomoćno, a ako se i pobuni, i dalje ostaje žrtva obuzeta samosažaljenjem, depresijom i tromošću. U svakom slučaju, vječna djevojčica ne usmjerava svoj život. Takva žena nije imala oca koji bi joj pomogao razviti svjesnost, hrabrost i sposobnost za donošenje odluka. To je posljedica obeshrabrivanja žena u njihovu razvoju, i od strane očeva i od strane društva koje je simbol "kulturološkog oca".

Borbena amazonka

Borbena amazonka je suprotan obrazac koji nastaje kao reakcija na oca koji zanemaruje svoju kćer te amazonka sama igra očinsku ili mušku ulogu. Ona je uspješna i preuzima kontrolu te definira vlastite zakone. No taj je muški identitet samo oklop koji je štiti od boli izazvane napuštanjem i odbacivanjem. Amazonka zatomljuje vlastitu blagost, slabost i ranjivost. To je pozitivno dok joj pomaže u profesionalnom razvoju, ali kad je oklop počinje štititi od njezine vlastite ženstvenosti, tada se žena otuđuje od svoje kreativnosti, zdravih odnosa s muškarcima i vitalnosti življenja.

Na terapiji, u sigurnom okruženju, amazonke izražavaju strah, umor, iscrpljenost i usamljenost. Oba ova obrasca odvajaju ženu od njezina središta i kod većine žena oni postoje istodobno i izmjenjuju se.

Okrivljavanje oca nije put

I vječna djevojčica i borbena amazonka često očajavaju zbog stanja u kojem se nalaze. Osjećaju se otuđeno od svoje biti jer su odsječene od svojih važnih aspekata. Kao da imaju luksuzni dom, ali žive samo u nekoliko prostorija.
Žene koje koje imaju obrazac vječne djevojčice moraju postati svjesne svoje snage i odbaciti identitet žrtve. Borbene amazonke moraju shvatiti da kontrola koju pokušavaju uspostaviti nad svime može biti lažna snaga i nužno je da se otvore prema onome što ne mogu kontrolirati, da se prepuste.

Mnoge žene lako upadaju u opasnu zamku okrivljavanja oca za sve loše što im se dogodilo ili im se događa. Ali ako to čine, ne vide nešto doista važno – i očevi su bili povrijeđeni, njihova muška, ali i ženska strana. Okrivljavanje ne vodi u oporavak nego stvara zatočenike, pasivne žrtve koje nisu u stanju preuzeti odgovornost za vlastiti život. I sada dolazimo do možda najtežeg koraka.

Mnoge su žene možda osjetile da "rana" manje boli dok su ljutite i pune prkosa, dok zamjeraju i okrivljuju. No u trenutku kad "omekšaju", kad sagledaju i drugu stranu odnosa s ocem i kad krenu putem suosjećanja i oprosta, tada bol može biti još jača, kao da se u duši nešto lomi. To puca oklop kojim se žena zaštitila i taj proces nije lak, ali je nužan. To je početak iscjeljenja.

Početak iscjeljenja

Svaka žena treba pokušati shvatiti koji je njezin dio ranjen odnosom s ocem i kako je taj nedostatak utjecao na njezin život. Ona bi trebala prepoznati pozitivne odlike oca i u njima pronaći snagu i vodstvo, jer samo tako može postići cjelovitost i poštovati žensko i muško načelo, i u sebi i u svijetu oko sebe.

"Trebaju pronaći skriveni biser, blago koje im očevi mogu ponuditi. Ako im je odnos s ocem narušen, važno je da osvijeste povredu, da pojme vrijednost onoga što im je nedostajalo kako bi to mogle razviti u sebi. Ali u trenutku kad osvijeste i shvate prirodu povrede, moraju je prihvatiti, jer samo se prihvaćanjem može iscijeliti i suosjećati – sa sobom, s ocem i njihovim međusobnim odnosom."

Tako se utire put prema psihološkoj preobrazbi, oprostu, ponovnom prihvaćanju oca i pretvaranju patnje u kreativnu energiju.