Utrka života: Osvrt Nastje Kulović na važnu potrebu prihvaćanja istinske verzije sebe i ljepoti koju donose promjene

Znam što sve donosi, znam i što odnosi kada čovjek osjeća ili vjeruje da ništa ne može poduzeti. Kao živo blato iz kojega se teško izvući, čak i kada život pruži ruku. Istodobno sam svjedočila moći koju ima nad drugima, onima iz prvog reda gledališta koji se zainate i odluče biti oni koji će riješiti sve nerješivo, nudeći svoju snagu na pladnju umjesto onih koji ne mogu.

Ili je to pogrešno ponavljana riječ, umjesto one koju vješto naučimo skrivati mi koji znamo koliko moći u sebi nosi nemoć? Što bi se dogodilo kada bismo iskreno rekli: Ja moram. Ja moram moći sve, ja moram bježati jer ću se tako osjećati sigurna, na suprotnom kraju, kao dijete koje plazi jezik, sretno što je pobjeglo u, ne znajući, tek prvoj rundi vječnog igranja lovice.

Jednako je grozno i bježati od života i trčati za njim.

S izlaskom moje prve knjige „Kud si krenula?“ postala sam spisateljica. Kada sam ispisala tu riječ pokraj svog imena, učinilo mi se da nešto ne štima. Evo mene, puno starije od devetogodišnje djevojčice koja je sanjala da će jednog dana pisati knjige, s knjigom u ruci na kojoj je naše ime. Ne znam koja bi trebala biti sretnija, a obje oklijevamo.

Tada sam već neko vrijeme bila na putu povratka sebi pa sam mogla vidjeti u čemu je stvar: raspored slova se promijenio. Umjesto životne uloge spasiteljice koju sam do tada predano obavljala, dobila sam novu ulogu - spisateljice. Zamijenjeni raspored slova izrodio je novu riječ s drugim značenjem. Preda mnom je bilo prihvaćanje darova koji su mi dani. Riječi koje su do tada bile gutane, izišle su van. Jednu sam životnu premetaljku riješila. Mogla sam odahnuti.

Došlo mi je da se nasmijem nemoći u lice, onoj koja je pokušala uhvatiti i mene, ali nije računala s tim da sam već dugo pratila polje na kojem igramo, znala sam gdje je blato živo, uložila sam puno znanja i snage da u njega ne upadnem.

Život više nije trebalo ganjati. Vođena mudrošću većom od moga taktiziranja, jedno kratko, divno vrijeme sve se činilo mogućim. Boje i mirisi bili su pojačani, a život i ja smo išli ruku pod ruku, kao par u dugom, stabilnom braku koji je otkrio recept za sreću.

U onom slatkom prostoru između sna i jave, kad smo već pomalo na drugoj strani, a još smo tu, čula sam glas kako me doziva. Hej, nemoj stati, nemoj se previše opustiti, šaptao je dovoljno glasno. Prenula sam se i snena ponovila staro obećanje, dano dok sam nemoći gledala u oči: Neću stati. Nikad neću stati.

Kao stakleno dijete, ono zdravo koje je odrastalo uz bolesnu sestru zbog čega me roditelji nisu mogli vidjeti, nosila sam krivnju. Ne kao orden na uniformi, jer staklena se djeca ne prse time. Vješto skrivena, krivnja je živjela sigurno u meni: krivnja što sam zdrava, što želim više pokraj onog za što bi ona dala sve, što žudim za pažnjom koju ona ima.

S ulogom staklenog djeteta dolazi i zrelost koja nije primjerena djeci. Prerano (pre)odrasla, zaspala bih u strahu i neizvjesnosti, a budila se s namještenim smiješkom i rečenicom: Sve će biti u redu!, izgovorenom umjesto pitanja: Hoće li išta?

Ignorirala sam vlastiti strah i potrebe, a o tuđima sam se pretjerano brinula. Nije li to posao svake dobre spasiteljice? Ali nije bilo dovoljno biti dobra, morala sam biti – najbolja. Najbolja sestra, najbolja kći, najbolja u svemu što radim. Najbolja za druge, a za sebe? A za sebe?

Što je meni više trebalo kad sam imala ono najvažnije, imala sam zdravlje? Imala sam ono što je bilo dovoljno da pobjegnem od svega: od nemoći, od bolesti, od osjećaja… od života? Nikad neću stati, postala je moja nova mantra. Ako stanem, sve će me sustići. Mislila sam da ja diktiram tempo, ali život je tjerao po svom.

Težnja da zadovoljim svoje visoko postavljene zahtjeve počela me frustrirati tek nakon premetaljke. Zadatak da budem najbolja spisateljica činio se preteškim. Uz toliko dobrih kolike su šanse da baš ja budem najbolja? Bilo je lakše biti spasiteljica. U tome sam znala biti dobra. Počela sam odustajati. Panika je počela nadirati. Nisam li ja ona koja može? Zar ne odustaju samo oni koji - ne mogu?

Izlazna karta iz spirale tjeskobe i perfekcionizma došla je u obliku objave na nekoj od društvenih mreža. Odlučila sam iskoristiti rad na sebi, kojem sam bila predana već nekoliko godina, kao put do novog cilja: više ne moram biti najbolja na svijetu, dovoljno je biti najbolja verzija sebe! Lijepo piše na nečijem profilu na Instagramu.

Zasukala sam rukave i prionula na posao. Unutarnji rad otvorio mi je nove spoznaje i mogućnosti, razumjela sam svoja ponašanja i svoje rane, uzaludnost nekih svojih nastojanja, mogla sam usporiti. Život i ja počeli smo se kretati usporedno.

A onda sam počela blago ubrzavati, gledajući malo u sat, malo u život preko ramena: bilo je toliko toga, uvijek je još nešto što moram(o) napraviti, popraviti, postati, uvesti u svoju dnevnu rutinu, pročitati, naučiti, napisati, primijeniti, završiti, započeti, nastaviti… O toliko sebe se još moram(o) pobrinuti… Toliko dijelova koje moram(o) rastaviti, transformirati pa sastaviti u novu, bolju verziju, a moram(o) još i živjeti… Tko će sve to? I kada?

Hoću li se još nekoliko puta morati roditi da bih sve obavila i hoću li u onom zadnjem životu napokon imati osjećaj da je to sada to? Utrka je završena, a lovica ostaje samo zabavna igra?

Odgovor nisam dobila ni od jednog životnog savjetnika, ali došlo je do mene u pravom trenutku, čarobnim kanalom – iz mene same.
Zadataka čije bi ispunjavanje trebalo dovesti do naše najbolje verzije uvijek ima još, dovoljno za cijeli život. Ali nije životna misija popraviti sve ono što u i na nama nije dovoljno dobro.

Ključ je, barem onaj koji otvara vrata mog usporavanja, u prihvaćanju da će radovi biti u tijeku možda i cijelog života i da ne moram(o) odraditi sve rituale i iskušati sve prakse. Zahtjev da budemo najbolji je ionako nemoguće ispuniti. Ljepota života sastoji se u tome što nudi pregršt svega, na nama je da izaberemo što ćemo uzeti.

Cilj ove utrke nije proći ciljem. Mjesto do kojeg se trči je nedohvatljivo. Nema postolja na kojem će nam netko objesiti medalju oko vrata i čestitati na rezultatu. Nitko neće reći: Ovo je bila najbolja utrka svih vremena! Neće reći ni: Vaša najbolja verzija sebe osvojila je prvo mjesto!

Na kraju će se ionako brojati ono što mi imamo reći. I sve mi se čini da to neće biti odgovor na pitanje jesmo li mi bili najbolji, nego je li on, život sam, nama bio dovoljno dobar. Možda nikad neću stati, ali smjer u kojem idem više nije isti: umjesto da život ganjam ili za njim letim, trčim mu – u zagrljaj.