Kao da nije dosta to što ste otkrili da morate nešto u životu promijeniti – bilo zbog zdravstvenog stanja ili osjećaja da nešto morate poduzeti za sebe? Kao da nije dosta to što ste godinama živjeli u jednom sustavu prehrane, promijenili ga, a sada vam sva ta nova literatura, sve te nove spoznaje govore da prekrižite sve što znate i krenete od nule? Kao da nije dosta to što ste već bili čudni kada ste odlučili biti makrobiotičar, vegetarijanac, vegan te se ponovno morate suočiti s rodbinom i prijateljima i objašnjavati im zašto sad opet komplicirate stvari? Sad se još morate suočiti i s visokom cijenom novog stila prehrane: nabavom blendera, dehidratora i sirovih supernamirnica egzotičnih naziva.

Vrijeme naplate računa

Da, za kretanje putem sirovojedstva potrebno je malo hrabrosti, malo ludosti i, mnogi bi rekli, brdo novca. Ima li boljeg mjeseca od siječnja da bi se protresla ta tema? Iza nas su preobilne gozbe s obitelji i prijateljima, čvrsto smo odlučili okrenuti novu stranicu i u novoj kalendarskoj godini pozdraviti sasvim drugačiju sebe u ogledalu. I onda otkrijemo da su na naplatu došle sve one kupnje poklona na kreditne kartice, a okretanje nove stranice u prehrani zahtijeva i financijski ulog.

I tu, u nemalom broju slučajeva, otkrijemo sva ona istraživanja novih sirovih namirnica, tako slikovito objašnjena na internetskim stranicama, na lecima u trgovinama zdrave hrane, a na svakoj veća cijena nego na onoj prethodnoj. Vjerujte, sve sam to prošla. Doduše, u današnje vrijeme, kada su ljudi još oprezniji s novcem, još je veći izazov promijeniti način života.

Mudre riječi mog učitelja

U trenucima kada se nađem pred izazovom hoću li pokleknuti pred nekom novom skupom namirnicom jer je baš super i nikako je ne mogu sama uzgojiti ili kupiti kod lokalnog uzgajivača, sjetim se izreke svog mentora, australskog naturopata Johna L. Fieldera: „Čini najbolje što možeš i nemoj se previše brinuti. Jer previše brige izazvat će stres koji će te, na kraju, koštati zdravlja.“ Neizmjerno je puno mudrosti sadržano u tom savjetu.

Ako već činimo zaokret u svojoj životnoj rutini, tada to činimo kako bismo živjeli ispunjenije i zdravije. Ironija je u tome što najčešće još više zakompliciramo ionako prenatrpane dane i onda je sav taj trud i više nego kontraproduktivan. U sirovojedstvu je taj zaokret najčešće popraćen osvješćivanjem da je potrebno kupiti nešto opreme i zatim kupovati namirnice koje su nutritivno vrednije. I skuplje.

Osnovna oprema

Krenimo redom. Dobar blender ili dehidrator svakako nisu jeftini, no to je investicija koja ne samo da će se višestruko isplatiti već će doista i trajati. Tako se i u Hrvatskoj već dulje može kupiti blender sa sedmogodišnjim jamstvom. Za to sam uvijek spremna platiti više jer blender je, prema mom iskustvu, uređaj koji će vas, doslovno, katapultirati u viši udio sirovojedskih obroka u danu.

Nije nužno, ali je korisno. I traje. Ruku na srce, možete biti sasvim uspješan sirovojedac uz pomoć vlastitih zuba i vještine žvakanja, ali u ubrzanom ritmu svakodnevice, blender je izvrstan saveznik. Kad je riječ o ostaloj opremi, ona ovisi o tome koliki ste gurman i koliko volite eksperimentirati.

Skupe namirnice

No, ono što me doista frustrira u ovoj priči jest pojava supernamirnica. Razgovarajući sa Johnom o toj temi, naš je zajednički zaključak da je u pitanju vješto marketinško manipuliranje tržišta. Da, istina je da nećete u ribnjaku iza kuće moći uzgojiti spirulinu, niti će vam u voćnjaku uspijevati kakaovac. Ono što je bitno jest osvijestiti to da supernamirnice imaju određenu nutricionističku vrijednost, ali često se ono „super“ u njihovu imenu odnosi i na cijenu. Pa ipak, nerijetko nas zavedu imena koja se teško izgovaraju, predaja o tome kako je nešto služilo kao sredstvo plaćanja u dalekim zemljama… Priznajem, i mene to zna zavesti.

Pa, ipak, osvijestila sam to da supernamirnica obično treba super malo, znatno manje nego što se to obično misli – jer, ako su stvarno super, onda su nutrijenti u njima daleko koncentriraniji. Druga strana medalje o tim skupim dodacima našim jelovnicima jest da njihovom konzumacijom smanjujemo sredstva koja bismo bili spremni uložiti kod lokalnog uzgajivača. Znači li to da ćemo za desetljeće-dva neke danas autohtone sorte jabuka kupovati kao supernamirnice samo zato jer više kod nas neće rasti, jer ih danas nismo bili spremni kupiti? Vjerujem da je to jedan od mogućih scenarija. Daleko od toga da je jedini, ali je svakako moguć.

Domaće je jeftinije

Supernamirnica, prema mojoj skali vrijednosti, jest ona od koje se osjećam super. Najčešće je riječ o namirnicama koje se mogu jednostavno nabaviti, odnosno kupiti kod lokalnih proizvođača. Dovoljno je razgovarati s ljudima, reći im što tražite, uputiti se na izlet na selo i ponovno se popeti na jabuku, krušku, višnju ili zaprljati ruke u vrtu berući plodove svoga podneblja i uživati u njima.

Time ćemo svi zajedno signalizirati i lokalnim proizvođačima da imaju kome plasirati svoje proizvode. A što se egzotičnih supernamirnica tiče, odaberite one koje vam se čine najkorisnijima. Tu i tamo isprobajte nove, ali ih ne činite osnovom svoje prehrane. One su tu tek dodaci, tek začini kojima ćete obogatiti već ionako prekrasan objed, pripremljen od namirnica koje poznajete od djetinjstva.