Netko moj na drugoj strani

Fluorescentne zvijezde na nebu moje sobe

On je prvi među nama dosegao mir kojemu i sama sada težim. Život bez lanaca, stega, obaveza, stvari, posjedovanja, rokovnika, prekršenih obećanja, iznevjerenih očekivanja... Stan je ogolio do poda, jednog stola, jednog stolca, deset knjiga, mahom o kuhanju, i jedini luksuz je bio "metar" časopisa o moru. Volio je more više od ičega što je doživio i posjedovao do toga trenutka u životu. Sanjao je da će imati kamenu kuću na nekom pustom otoku i svoju barku s koje će loviti ribu. U proljeće te godine donio je odluku da pođe na pučinu, i tako, šamaran valovima, proveo je najljepše trenutke u svom kratkom životu.

Posljednja poruka koju je poslao bila je da mu se napokon ispunila životna želja da prezimi na moru i još je dodao nešto vrlo neobično. Rekao je da me voli. To u mojoj obitelji baš i ne pljušti sa svih strana. Ne tako verbalizirano. Kasnije mi je sinulo da je možda na nekoj podsvjesnoj ili nadsvjesnoj razini rekao – zbogom, vidimo se tamo.

Knjiga Mi smo njihov raj nudi upravo takvo nekakvo objašnjenje. Kaže da ljudi na nekoj drugoj razini osjećaju svoj odlazak i počinju se opraštati, iako to ne znaju. Kažu volim te iako to nisu običavali. Ali to je samo knjiga. Što mi znamo o onostranome?

Suočavanje s gubitkom

Znamo samo ono što se događa u nama kad se suočimo s takvim gubitkom. Ego vrisne golemim strahom, suočen s vlastitom prolaznošću. Njegov vrisak prepoznajemo kao duboku žalost, srce koje je prepuklo. I odjednom se izmijestiš iz svoje realnosti. Kredit, posao, zamjeranja nekih ljudi, nezadovoljstvo sobom i životom... sve postane marginalno, nevažno i glupo. Jer čemu to grčevito držanje za zrnce postojanja kad ćemo ionako jednoga dana, baš ovako, iz čista mira, nestati, posve nestati?

To stanje tupog plutanja nad besmislom vlastitog vrludanja kroz život traje vrlo kratko, a graniči s providnošću. Odjednom vrlo jasno vidimo da tako kako smo živjeli više ne možemo živjeti i shvatimo da nikad više nećemo biti isti. Taj mali trenutak spoznaje, s onu stranu vremena i prostora, sačuvala sam u sebi doista tek nekoliko dana... Onda se vratila životinja zvana čovjek, sebično biće koje zamjera što se netko drznuo ostaviti ga ovdje, izvući se tako lako iz igre. Svaka suza koju sam prolila bila je suza moga malog i uplašenog ega. Jer ja, ona koja sam spoznala širu dimenziju, ne mogu plakati za nekim tko zapravo i nije umro.

PageBreak

On je uvidio moju izgubljenost i strah i stao kročiti ispred mene, puštajući da svoja stopala uranjam u njegove tragove. Ispustio je negdje na putu mali srebrni privjesak s likom koji me odmah asocirao na njega. Ne skupljam stvari s ceste, ali ovu jesam.

Poslao mi je staru gospođu s kojom sam pričala na putu prema Mirogoju i koja mi je u lice pljusnula brutalnu istinu: "Dijete moje, čovjek je izdržljiva životinja. Na sve se navikneš i nastaviš dalje živjeti". U tome mi se času gotovo blasfemičnom činila pomisao da bi mogao osvanuti dan kad ga se neću nijednom sjetiti. No bore na licu te žene govorile su o brojnim gubicima i ona je znala nešto što sam ja tek trebala naučiti. Da nismo od stakla, nećemo prsnuti ako padnemo ili nas nešto udari. Čovjek je izdržljiva životinja.

Ipak, stvari se više ne vraćaju posve na staro. Jedno je kad živimo nesvjesni svoje prolaznosti, drugo je kad odjednom imamo nekog svog na onoj strani. Počinjemo primjećivati znakove, čuti zvukove, prepoznajemo brojeve i niz zbivanja. Obično to ne činimo, već jednostavno živimo. Možda u silnom htijenju da dobijemo dokaz da taj netko i dalje negdje živi, a možda jer je to doista tako, odjednom se pred nama otvori nova dimenzija, boje, zvukovi, proširi se pogled i percepcija.

Neka svatko misli što želi

U toj prvoj godini nakon njegova odlaska, kad je još kročio pokraj mene, uz male znakove pažnje dogodilo se i jedno čudo. Vozeći se Zagorskom magistralom iznenada se iza zavoja pojavilo vozilo na mojoj strani kolnika, jurilo je ravno na mene, reklo bi se "zicer". No ja sam u glavi vrlo jasno čula glas "bit će dobro" i – prošli smo. Svi troje, paralelno, dobro je, cesta je dovoljno široka.

Nisam se uspaničila. Bit će dobro? Je li to bila moja viša svijest? Intuicija? Duhovni vodič? Uobrazilja? Religija o tome ima svoje tumačenje, a znanost, osobito psihijatrija, svoje. Neka svatko misli što god želi, a u skladu s vlastitim osjećajem za red u svijetu.

Nakon godine dana stao se događati zanimljiv proces odvajanja. Željela sam na silu sačuvati uspomenu, međutim, "izdržljiva životinja" u meni, koja jednostavno mora ići dalje i živjeti svoj život, sve je jače puštala. Borila se s onom drugom osobom koja se još sjećala onoga limba za prve četvrti rastućega Mjeseca, koja nije željela da vrijeme zaliječi ranu jer joj se činilo da je upravo ta bol otškrinula vrata njezine percepcije. Kao da je umetnula nogu između vrata i okvira da se ne zalupe i sada viri u vječnost.

On živi nekim drugim životom

Životinja je pobijedila, bol se pretvorila u neku tamnu masu koja samo povremeno ispliva na površinu mutne rijeke svijesti, a ja živim dalje u potrazi za što svrsishodnijim životom. A on?

On sad odavno živi nekim drugim životom. Svrati samo kad se upale lampice na Zrinjevcu, u doba godine kada je krenuo na putovanje u neku drugu dimenziju. Sada živi u našim anegdotama, vicevima i legendama koje su svakom godinom sve bogatije, svaki advent proširenije za još jedan deseterac. Više samoga sebe ne bi prepoznao, a često se i meni čini da je heroj sazdan od mnogih mitoloških likova. Stvarne ostaju tek fluorescentne zvijezdice na stropu, no i njih je vrijeme već pomalo izlizalo.