Zanimljivo i teško vrijeme

Vrijeme u kojem živimo zanimljivo je jednako koliko i teško. Svakodnevno učimo na pogreškama i uspjesima, ne samo individualno nego i na kolektivnoj razini. Što god se dogodi – dobro ili loše – prilika je da dobijemo novu pouku, da budemo bolji, oplemenimo svijet na koji, poput kratkotrajnih gostiju, dolazimo u posjet pa ostavljamo manji ili veći trag.

Neki ljudi ostave dubok trag i njihova su imena zlatnim slovima upisana u povijest čovječanstva. Primjer je takvog čovjeka zacijelo Nikola Tesla. Brojni njegovi izumi i istraživanja na području prijenosa energije, elektromagnetskih zračenja i elektrovodiča omogućili su nastanak modernih sustava za komunikaciju zbog kojih danas mnogo lakše obavljamo svakodnevne poslove, a višak vremena možemo posvetiti obrazovanju i zabavi. Zahvaljujući njemu možemo dugo u noć čitati Sensu ili omiljene knjige. I oni koji knjige ne doživljavaju kao osobito važan dio života, ipak, zahvaljujući Tesli, čitaju, primjerice, statuse na Facebooku ili se virtualno druže s prijateljima.

Osiguravamo li dovoljno onima koji imaju malo?

Tesla je svojim radom osigurao da danas imamo više vremena za odmor, no pridonio je i izobilju u kojem živimo, čak i ako nismo jako bogati. No to izobilje nije jednako svima na raspolaganju. Mnogi u 21. stoljeću ne koriste blagodati koje je svojim istraživačkim umom Tesla ostavio čovječanstvu, a i on sam umro je u bijedi. Nemaju računala, mobitele ni televizore pa ni – struju. Čak i ako su to naši susjedi, ne moraju nužno upotrebljavati blagodat Teslinih izuma jer im je, primjerice, isključena struja. Nisu mogli plaćati račune.

„Napredak društva ne ogleda se u tome pridonosimo li rastu izobilja onih koji već imaju mnogo, nego u tome osiguravamo li dovoljno onima koji imaju malo,“ izrekao je Franklin Delano Roosevelt u jeku Velike depresije tridesetih godina prošlog stoljeća, svjestan važnosti ljudske solidarnosti za napredak čovječanstva.

I doista, civiliziranom čovjeku uopće nije teško shvatiti kako se osjeća netko drugi, a da sam ne mora u istom trenutku proživljavati slične muke, pa čak ni imati slično iskustvo. Da biste razumjeli drugoga, potrebno je imati razvijen osjećaj sućuti, empatije – osjećaj za druge. Taj se dio u čovjeku razvija u ranom djetinjstvu odgojem i podržavajućim društvenim kontaktima. Zajedništvo i solidarnost s onima koji su u nevolji, koji teško žive, temelj su zdravog društva.

Političke pozicije - vrhunac poremećenog sustava

Gledajući svijet koji nas trenutačno okružuje, potpuno je jasno koliko je (ne)zdravo društvo koje zovemo zapadnom civilizacijom. Razmišljam o tome bombardirana vijestima o potpuno suprotnim postupcima onih koji imaju i onih koji nemaju: dok  obitelji ostaju bez prihoda pa i krova nad glavom, drugi se tvrdoglavo drže stečenih prava ne odustajući od njih ni milimetar. Dok jedni riskiraju život čisteći polja od mina postavljenih tijekom ratnih godina, drugi svoju moć smatraju bogomdanom i ne pada im na pamet ni osvrnuti se na teškoće s kojima se susreće ostatak svijeta.

Dok mladi ljudi nakon završenog školovanja nemaju mogućnost stjecanja vještina, ni korištenja stečenih znanja, neki uz dobro plaćen posao dobivaju mjesta u nadzornim odborima i pozamašnu naknadu samo zato što pripadaju vladajućoj političkoj kasti. Vrhunac tog poremećenog sustava predstavljaju ljudi koji po političkoj osnovi, vezama i položajima dobiju na upravljanje državnu tvrtku, pa kad, nesposobni da je izvuku iz poteškoća, napokon budu razriješeni, dobiju otpremninu koja se mjeri milijunima kuna, eura, dolara.

Nerazumni potezi u prošlosti

Nesrazmjer onoga kako ih društvo nagrađuje i onoga što mu daju, prisutan je na svim razinama i u svim zemljama. Ekonomije na raznim stranama svijeta doživljavaju krizu bez obzira na uređenja njihovih društava. Ljudi protestiraju protiv investicija od kojih najviše koristi imaju pojedinci uključeni u promociju poznatih svjetskih marki. Žele zdravstvenu skrb i obrazovanje. Jednake scene događaju se i na drugim meridijanima i paralelama.

I u nas svjedočimo sličnim frustracijama. Došlo je vrijeme da se plate nerazumni potezi iz prošlih razdoblja u kojima smo se poput pijanih milijardera odnosili prema javnom dobru kao prema kravi muzari. Država je pred bankrotom i nekadašnji prizori s atenskih ili madridskih ulica jasno nam dočaravaju što se događa kada se vojska, policija, sudstvo, zdravstvo ne mogu platiti.

Unatoč teškoćama koje zahtijevaju rigoroznu financijsku disciplinu i odricanja, neki tvrdoglavo traže svoje „božićnice“. S druge strane, političari nam objašnjavaju da se smanjivanjem njihovih visokih primanja „neće ostvariti bogzna kakva ušteda“, a da bi već sutradan putem sustava javne nabave kupili tisuće novih automobila i mobitela.

Biti čovjek dovoljna je nagrada

Srećom, postoje ljudi koji ne mogu okrenuti glavu na tuđu nesreću. Ima onih koji su spremni na smanjenje plaće samo da neki drugi član kolektiva ne dobije otkaz. Postoje i poslodavci osjetljivi na tešku situaciju svojih uposlenika pa kod smanjivanja plaća isključuju one koji su na minimumu. Ne udaraju po svima jednako. Takvim postupcima vraćaju nadu da nije sve izgubljeno, da je tek ispit koji nose ova vremena teži od dosadašnjih. Jer kad je razdoblje rata, kad elementarna nepogoda ili neka druga katastrofa zadese nekoga, ljudi se solidariziraju, skupe novac, pomažu.

Kada kriza dugotrajno i pomalo nagriza jedne, a drugima daje priliku da se šakom i kapom razmeću bogatstvom, solidarnosti kao da nema u našem vokabularu. Mnogi postaju bešćutni ne videći nikoga osim sebe. Što možemo učiniti kao pojedinci? Prije svega, možemo početi od malih stvari. Zaustaviti automobil i mirno čekati dok ulicu prelazi čovjek u invalidskim kolicima ili se zaustaviti na nizbrdici kako bismo propustili vozilo koje ne može svojim trakom uz brijeg zbog prepreke na cesti. Pomoći nekomu za koga procijenimo da je slabiji, odustati i od nekog svog prava kako bismo dali prednost drugomu, pa i kada ne dobijemo ni – hvala. Biti čovjek dovoljna je nagrada.

Širenje kruga samilosti

Umjesto da pokušamo nekomu odrediti pravila ponašanja, ograničiti njihova prava na različitost samo kako bi naš način života ostao nepromijenjen (ne misleći pritom kako se osjeća osoba koja se, ne svojom voljom ili izborom, ne uklapa u stereotipe), mogli bismo se iz solidarnosti pridružiti povorci ponosa.

Biti tolerantan, biti osjetljiv na patnju drugoga, biti voljan pomoći i kada sami nešto trebamo – to je ono što uvijek možemo napraviti. Taj je važan zadatak najjasnije sročio Albert Einstein: „Ljudska su bića dio cjeline koju nazivamo svemir, ograničeni vremenom i prostorom. Doživljavaju sebe, svoje misli i osjećaje kao nešto odvojeno od ostatka. To je neka vrsta optičke varke svijesti. Ta je obmana vrsta zatvora; ograničava nas na osobne želje i ljubav prema nekolicini nama najbližih osoba. Naš zadatak treba biti oslobađanje iz tog zatvora širenjem kruga samilosti kako bismo obuhvatili sva bića i cijelu prirodu u svoj njezinoj ljepoti.“

Suosjećanje i solidarnost sastavnice su formule za opstanak ljudskog društva – prakticirajte ih!