Da bi nam život uzvraćao ljubav, moramo voljeti sebe

Stvoreni smo da volimo i da budemo voljeni, i jedino kada živimo u ljubavi, možemo iskusiti mir, ispunjenost i lakoću postojanja. Prema taoističkoj mudrosti, put i cilj su jedno, stoga svaki oblik našeg djelovanja koji nije usklađen s tom univerzalnom, božanskom istinom nije vrijedan postavljenog cilja, i kao takav je negacija života.  
Cijeli je naš život potraga za ljubavlju. Sve što činimo motivirano je iskonskom potrebom da volimo i budemo voljeni.

No u toj potrazi najčešće griješimo, jer da bi nam život uzvraćao ljubav, moramo prije svega sami sebe voljeti. Većina ljudi ljubav prema sebi i ne propituje, nego je uzima zdravo za gotovo. No ako je tako i ako doista sami sebe volimo, zašto onda ljubav tako rijetko osjećamo? Zašto nam je život prožet težinom i zašto tako često sami sebi nanosimo bol!?

Mislimo da je za našu korist, a radimo protiv sebe

Kako ćemo se sami prema sebi odnositi, ovisit će o snazi našeg ega. Ego predstavlja naše svjesno ja, stoga ćemo sa zdravim egom uvijek činiti samo ono što je za nas dobro i što nas u najdubljim slojevima našega bića i podržava. To će nam uvijek donositi mir, ispunjenost, zadovoljstvo i ekspanziju, stoga je zdrav ego naša duhovna energija u pokretu. No ono što činimo jest rezultat naših podsvjesnih potreba, a one su često drukčije od onoga čemu svjesno težimo. Vrlo često, misleći kako nešto činimo u svoju korist, zapravo radimo protiv sebe.

Naime, snaga ega proizlazi iz našega emocionalnog identiteta. Taj je identitet bazičan, i on se počinje formirati zrcaljenjem roditelja i njihova odnosa prema nama već od našega šestog mjeseca života. U najranijim godinama života roditeljska ljubav, zaštita, pažnja i odobravanje esencijalni su za naš opstanak, ali i za način na koji ćemo poslije sami sebe percipirati; hoćemo li sebe voljeti te kako ćemo se odnositi prema sebi.

Roditeljske 'zasluge'

Svaki oblik nelagode koji smo u tim godinama iskusili prvo smo odražavali plačem, i ako su roditelji na to odgovarajuće reagirali, tako da bi nas, primjerice, zagrlili i pružili ono što nam je bilo potrebno, osjećat ćemo se voljeno i zaštićeno, pa ćemo voljeti i sami sebe. Prema sebi ćemo se odnositi s blagošću te uvijek i instinktivno činiti samo ono što nas podržava.

No ako su roditelji zapostavljali naše potrebe, primjerice, ako su nas kao bebe puštali da plačemo kako bismo se „čeličili“ ili su nam zbog vlastitih problema i nesvjesnosti, umjesto pružanja ljubavi, uzvraćali grubošću, u najdubljim slojevima bića osjećat ćemo se nevoljeno, neadekvatno i nevažno. Već tada će se u naš sustav utisnuti uvjerenje da takvi kakvi jesmo nismo dovoljno dobri, stoga sami sebe nećemo moći prihvatiti, pa ćemo se prema sebi odnositi s grubošću.

Oblici te grubosti ovise o nizu faktora i razlikuju se od osobe do osobe. No gledajući općenito, što smo od roditelja dobivali manje ljubavi i što su se u našoj najosjetljivijoj dobi prema nama lošije odnosili, to ćemo i sami prema sebi biti brutalniji. Oblici te grubosti često će se ispreplitati, stoga i odražavati cijelim spletom autodestruktivnog ponašanja.

Za djelić ljubavi i prihvaćanja razmjenjujemo sebe

Osoba koja samu sebe ne može prihvatiti, koja se ne osjeća dobro u svojoj koži, možda će se u određenoj životnoj dobi zbog toga izgladnjivati. Na svjesnom nivou, ona će željeti biti ljepša, no zapravo će htjeti nestati. S druge strane, osoba koja pati od bulimije, kroz nezaustavljiv poriv za hranom odražavat će glad za ljubavlju, no kako će se nakon prejedanja osjećati još lošije, naknadnim izbacivanjem hrane podsvjesno će iz sebe željeti izbaciti dijelove svojega bića koje nije u stanju prihvatiti.

Kao djeca, činit ćemo sve kako bismo zavrijedili roditeljsku ljubav. Zato ćemo i nesvjesno osluškivati roditeljska očekivanja kako bismo prema njima uskladili svoje ponašanje te tako bili nagrađeni. Nažalost, to će onda postati naš uobičajeni model ponašanja i u odrasloj dobi. U životu ćemo stalno ulaziti u neki oblik kompromisa, izravne ili neizravne „prostitucije“, u kojoj ćemo za djelić tuđe ljubavi, prihvaćanja ili odobravanja razmjenjivati sebe.PageBreak

Promiskuitetni obrazac

Ljudima koji su, primjerice, zapali u promiskuitetno ponašanje, zapravo jako treba ljubav i podsvjesno se nadaju da će je u nekom od partnera, u zamjenu za seksualni odnos, u konačnici i dobiti. To se gotovo nikad ne događa, pa njihovo biće višestruko pati. Slično tome, ljudi koji (dugo) ostaju u lošim i disfunkcionalnim odnosima često sami sebe zavaravaju da ih partner voli te za njegovo grubo ponašanje okrivljuju sebe.

U takvim se odnosima pokušavaju prilagoditi partnerovim očekivanjima jer se nadaju da će u konačnici zaslužiti njegovu ljubav te čine sve što je u njihovoj moći kako bi se odnos održao. Duboko u sebi pod svaku cijenu nastoje izbjeći osjećaj napuštenosti jer su tu traumu u nekom obliku iskusili u odnosu s roditeljima. Drugim riječima, radije će iskusiti brutalnu ljubav nego nikakvu.

Iako će štetnost takvog ponašanja biti očita svima, osoba uključena u takav obrazac ponašanja to obično ne percipira, a ako i shvaća, najčešće nema snage iz svega izaći. Prema Carlu Gustavu Jungu, svaki autodestruktivan potez poziv je upomoć. Svaki oblik nasilja koji činimo nad sobom nije ništa drugo nego krik našeg bića za ljubavlju, pažnjom i prihvaćanjem. I uvijek kada se tako ponašamo, negdje se duboko u sebi nadamo da će nam baš to donijeti ono što nam najviše treba; da ćemo tako zaslužiti ljubav, biti voljeni te u konačnici iskusiti mir.  

Izlaz iz začaranoga kruga

No ne samo da se to na taj način neće nikad dogoditi, nego će se nevoljenje sebe, kao bolest duha, prije ili poslije odraziti i kroz tjelesna oboljenja. Kako do toga ne bi došlo, iznimno je važno prekinuti svaki oblik autodestruktivnog ponašanja. Ponekad će biti dovoljno osluškivati unutarnji glas te u skladu s njime i djelovati. Taj će nam glas i tjelesnim senzacijama poručivati što je za nas dobro, a što nije. Što više budemo u doticaju sa sobom, lakše ćemo te senzacije i raspoznavati.

No mnogim ljudima osluškivanje unutarnjega glasa i promatranje osjećaja u tijelu neće biti dovoljno da bi ponašanje doista i promijenili, jer čak i kada svjesno budu željeli drukčije, podsvjesne će ih potrebe vući na stari obrazac. U većini slučajeva, da bismo mogli zavoljeti sebe, morat ćemo iz temelja rekonstruirati svoj emocionalni identitet.

Dijete u nama

Jedna od vrlo moćnih tehnika rekonstrukcije emocionalnog identiteta i zacjeljivanja emocionalnih rana nastalih u djetinjstvu jest tzv. reparenting (u slobodnom prijevodu emocionalno odrastanje). U ovoj tehnici osoba se u vlastitom umnom prostoru susreće sama sa sobom, tj. sa svojim unutarnjim djetetom. Tada mu ona pruža ljubav, pažnju i blagost, kao i sve one konstruktivne emocije koje kao dijete nije dobivala od roditelja, a koje su joj bile potrebne za zdrav emocionalni razvoj. Tako se i na najdubljim slojevima potiče odmrzavanje infantilnog identiteta u kojemu je osoba zapela, pokreće se proces emocionalnog odrastanja, a samim time i iscjeljenje.

U psihoterapiji je ovaj proces vođen, no njega do određene mjere možemo prakticirati i sami, a svaki put kada zagrlimo dijete u sebi, zasadit ćemo klicu ljubavi prema samima sebi, koja će rasti sa svakom radnjom koja nas podržava. Reparenting u svom izvornom obliku potječe od drevne iscjeljujuće filozofije havajskih huna, baš kao i poznata i popularna tehnika ho'oponopono, koja je i sama vrlo učinkovita u procesu iscjeljenja te se jednako kao i reparenting može prakticirati i bez pomoći terapeuta/iscjelitelja.   

Ponovno spajanje s božanskim

Kada povređujemo sami sebe, mi povređujemo i ono božansko u sebi, djelujemo protiv univerzalnog zakona ljubavi prema kojemu smo stvoreni, a samim time idemo i protiv života. Ho'oponopono pomaže nam da se s povjerenjem prepustimo struji života, a kada to učinimo, ona će nas uvijek odvesti baš tamo kamo treba. Ta struja života nije ništa drugo negoli naš božanski dio, od kojeg smo se odvojili još kao djeca, kada smo bili uskraćeni za ljubav (pa zato za njom tragamo ostatak života).

Da bismo tu ljubav pronašli, moramo se nanovo spojiti s božanskim. Jednostavnim ponavljanjem riječi oprosti mi, žao mi je, hvala ti, volim te odražavamo žaljenje što smo, među ostalim, povređivali božansko u sebi, izražavamo zahvalnost za oslobođenje, ali i spremnost svog bića da se uskladi s univerzalnim principima ljubavi. Time naše djelovanje malo-pomalo dobiva kvalitetu duha.  

Otpuštanje tereta života

No da bismo u pravom smislu mogli primati božansku milost, moramo prije svega biti spremni oprostiti sami sebi, a mnogim je ljudima upravo to najteži dio. Naime, kada napokon shvatimo na koje smo sve načine sami sebe tijekom života povređivali i koje smo životne prilike zbog pogrešnih odluka propustili, javlja se jak osjećaj krivnje. Bez obzira na to koliko se trudili pronaći opravdanje za svoje postupke, najčešće nam nijedno objašnjenje nije dovoljno dobro da bismo sebi mogli oprostiti, pa se proces samokažnjavanja i samopovređivanja nastavlja.

Međutim, samoopraštanje, baš kao i opraštanje drugima, nije čin uma, stoga ni razloge za to ne bismo trebali tražiti u racionalnim argumentima, jer nitko samome sebi ne bi svjesno nanosio bol. Samoopraštanje kao duhovna kategorija nema čarobne formule i svatko će od nas na taj čin biti potaknut na drukčiji način, na onaj koji mu je namijenila božanska inteligencija.

Mnogi ljudi do te točke dolaze tek onda kada svoj život dovedu do apsurda. Paradoksalno, ponekad moramo dotaknuti dno da bismo bili sposobni do kraja otpustiti teret života, i tek kada to učinimo, moći ćemo prihvatiti ono što nam božanska sila nudi kao alternativu. A ta je alternativa ljubav – ono za čime smo i tragali.