Lennonova lekcija

Johna Lennona, člana popularnih The Beatlesa, majka je odmalena učila kako je u životu najvažnija sreća. Jednom je prilikom u školi dobio zadatak da napiše što želi biti kad odraste. Bez previše razmišljanja odgovorio je kako želi biti sretan. Učitelj ga je strogo ukorio jer je smatrao da nije razumio zadatak – trebao je odgovoriti da želi postati vatrogasac, liječnik ili učitelj. Lennon je samouvjereno odgovorio učitelju da je on taj koji ne razumije život.

Mnogi odrasli mogli bi mu pozavidjeti na takvom zrelom i dubokoumnom shvaćanju najvažnijeg dijela života – sreće. Jer kakav je život bez sreće? Nesretan liječnik zasigurno ne može uspješno liječiti pacijente, baš kao što ni nesretan učitelj ne može prenositi vrijednost sreće novim generacijama ako ih i sam ne živi.

Čak 50 posto sreće zapisano u genima

Sreća je širok pojam koji nam pokazuje koliko volimo sebe i svoj život. Može obuhvaćati različita emocionalna stanja, poput radosti, zadovoljstva, euforije i trijumfa. Tijekom vremena u različitim kulturama razvila su se i različita poimanja sreće. U staroj Kini sreća se temeljila na dobroj sudbini i povoljnim vanjskim okolnostima. U antičkoj Grčkoj razvilo se i etičko stajalište eudajmonizam, prema kojem je sreća (eudaimonia) stanje koje čovjek postiže uslijed ispravnog postupanja te je najviše dobro i cilj ljudskoga života. Suprotno tome, većina suvremenih društava vidi sreću kao subjektivno zadovoljstvo, kao nešto što možemo tražiti, naći, oblikovati i kontrolirati.

Dr. Sonja Lyubomirsky, profesorica psihologije s Kalifornijskog sveučilišta, u svojim je istraživanjima otkrila od čega je satkana sreća. Ona zaključuje kako je čak 50 posto sreće pojedinca određeno njegovim genima. Na 10 posto utječu životne okolnosti i situacije (poput društvenog statusa, bogatstva, životne dobi, etničke i religijske pripadnosti, obrazovanja i društvenih odnosa). Ostatak od nemalih 40 posto sreće pod našom je kontrolom. Dakle, ako se vodimo rezultatima njezinih znanstvenih istraživanja, ne možemo neprestano optuživati svoju sudbinu, nego zasukati rukave i što bolje iskovati vlastitu sreću.

Sretni štede više, troše manje

Neki čimbenici mogu utjecati na nižu ili višu razinu sreće, no najveći dio sreće ipak je povezan s perspektivom promatranja života i mišljenjem o njemu. Osim što odišu optimizmom, sretni ljudi vjeruju kako su gospodari svoje sudbine. Manje su skloni lošim navikama, umjereniji su u pušenju i konzumiranju alkohola. Uspješniji su u svojoj profesiji te zarađuju više. Društveniji su, kreativniji, vole dobar humor. Vješto rješavaju probleme i kritične situacije. Da novac ne može kupiti sreću, dokazuje i podatak kako sretni ljudi troše manje, a štede više. To proizlazi iz toga da očekuju da će živjeti dulje, pa sukladno tome i ostavljaju više za budućnost.

Sreću ne trebamo mahnito tražiti. Sreća je tu, u nama i oko nas. Na nama je da je prepoznamo i dopustimo joj da nas blagoslovi u svim životnim avanturama. Naučimo osvijestiti i izraziti zahvalnost za ono što je već prisutno u našem životu, bilo da je riječ o ugodnom čavrljanju s blagajnicom u trgovini ili nedjeljnom obiteljskom ručku. Kad god osjetimo zahvalnost, trebamo to i izraziti osobama koje su dio te situacije. Tako ćemo naučiti postati sretniji zamjećujući stvari i događaje u svojem životu koje inače možda uzimamo zdravo za gotovo.

Najsretniji su Danci

Koliko je materijalnog bogatstva potrebno suvremenom čovjeku da bi bio sretan? Jesu li ljudi u razvijenijim dijelovima svijeta sretniji od drugih? Znanost pokušava uočiti postoje li razlike u vrsti i količini sreće među stanovnicima različitih zemalja s obzirom na ekonomsku razvijenost. Opće je mišljenje kako je život u razvijenim zemljama mnogo lakši i sretniji. Istina, već nekoliko godina zaredom najsretnijim ljudima proglašavani su Danci.

No to ne mora značiti da su svi ostali osuđeni na manjak sreće. Naime, brojna istraživanja o sreći pokazuju kako povećan nacionalni i osobni dohodak te viša razina obrazovanja ne donose sa sobom obavezno i veću sreću. Taj „paradoks sreće“ pokazuje kako neprekidna potraga za većom srećom koja uključuje težnju za višim prihodom može dovesti do višeg prihoda, ali ne i do veće sreće. Život se pretvara u utrku za „više“ i „bolje“, ali bez ispunjavanja onog prvotnog cilja – sreće.

PageBreak

žena
Profimedia žena
Materijalne stvari ne ostavljaju dugoročnu impresiju u pamćenju

Neki ekonomisti tvrde da je čovjeku dovoljno da bude sretan ako sebi osigura hranu, odjeću i krov nad glavom. Više novca, odnosno čak i puno više od potrebnog za sve navedeno, učinit će ga tek malo sretnijim. Prema istraživanju Harvardske poslovne škole, ako taj višak novca potrošimo na druge, umjesto na sebe, bit ćemo sretniji. Čini se kako nam je malo materijalnog potrebno kako bismo bili sretni. Kao da smo to negdje na putu socioekonomskog razvoja zaboravili. Vrijeme je da se prisjetimo dobre stare izreke kako su najbolje stvari u životu zapravo – besplatne.

Ništa ne može financijski nadoknaditi jednostavne užitke poput slušanja iskrenog dječjeg smijeha, promatranja zalaska sunca u zagrljaju voljene osobe ili duge šetnje u prirodi. Ako želimo usrećiti sebe ili drugoga, bolje je usredotočiti se na iskustvo, a ne na stvari. Odvedimo djecu u zoološki vrt ili gradski park, a ne u trgovačke centre. Na svoj rođendan, umjesto da očekujemo skupe darove, radije prošećimo s voljenom osobom. Materijalne stvari ne ostavljaju dugoročnu impresiju na naše pamćenje.

Emocionalna fotografija iskustava ostaje pohranjena. Kada shvatimo da je nemoguće kupiti sreću i da stalna kupnja stvari donosi samo privremenu, bolje rečeno, umjetnu sreću, spremni smo za nove korake prema istinskoj sreći.

Fenomen nesretnih žena

Raširena pojava u društvima diljem svijeta postao je fenomen nesretnih žena. Betsey Stevenson i Justin Wolfers sa Sveučilišta u Pennsylvaniji u SAD-u 2009. godine u Američkom ekonomskom časopisu objavili su zanimljivo istraživanje o paradoksu sve manje sreće u žena. Time su proučili sva američka istraživanja sreće objavljena u posljednja četiri desetljeća. Zaključili su kako su današnje Amerikanke manje sretne nego generacije prije 40 godina.

Taj paradoks teško je objašnjiv. Naime, svjedoci smo da se život Amerikanki umnogome poboljšao – od boljih mogućnosti školovanja i zaposlenja, viših primanja, kontrole začeća do oslobođenja od mnogih kućanskih obaveza zahvaljujući kućanskim uređajima. Sociolozi tvrde da uzrok leži u tome što su ulaskom na tržište rada žene povećale količinu posla koji ukupno obavljaju.

Zaposlena udana žena s djecom odradi dvije smjene dnevno – jednu na poslu, a jednu u kućanstvu. Znači li to da je pokret za ženska prava zapravo učinio medvjeđu uslugu ženama kad je riječ o njihovoj sveukupnoj sreći? Možda su rezultati ovog opsežnog istraživanja takvi jer su žene prije 40 godina pod „zadovoljstvom životom“ podrazumijevale isključivo „zadovoljstvo obitelji“, dok je danas u to uključeno i „zadovoljstvo poslom“.

Zadovoljstvo poslom

Svjesni smo da radni uvjeti mogu postati itekako naporni za djelatnike, smanjujući samim time njihovo „zadovoljstvo poslom“, ali i ukupno „zadovoljstvo životom“. Objašnjenje tog paradoksa možemo naći i u tome da su povećane mogućnosti koje se danas nude ženama zapravo povećale njihove kriterije o sreći. Međutim, ne može se odbaciti ni objašnjenje kako istodobno žongliranje obavezama na više životnih područja može dovesti do pada zadovoljstva na jednom ili svim područjima ili nemogućnošću istodobnog uspjeha na svim područjima, što pak dovodi do osjećaja poraza.

Jedan od dokaza jest i korelacija između sreće i bračne sreće, koja je s godinama sve niža za zaposlene žene u odnosu na kućanice. Ti nas rezultati ne smiju zastrašiti, nego ih treba iskoristiti da bolje sagledamo vlastitu životnu situaciju i mogućnosti, da lakše uočimo gdje mogu nastati problemi i kako ih riješiti.

Moć pozitivnog razmišljanja

Što trebamo učiniti ako shvatimo da nismo sretni i ne vjerujemo da postoji nada da ćemo prštati optimizmom u skoroj budućnosti? Koliko god duboko zaglibili, pozitivna psihologija ima odgovor. Jedan od načina jest početi slijediti jednostavne upute za reprogramiranje načina razmišljanja, i to postupno, dan po dan. Učenje pozitivnog razmišljanja jest poput osnaživanja mišića – što ga više koristimo, postat će snažnije.

  • Započnimo jednostavnim izazovom – osmijehom. Pokušajmo se što više osmjehivati kolegama na poslu, članovima obitelji, susjedima. Samo osmjehivanje, pa makar iznutra bili neopisivo nesretni, popravit će nam raspoloženje i učiniti nas sretnijima. Na kraju, uzvraćeni osmijesi rastopit će i rastjerati nam sve brige i napetosti, čineći nas još sretnijima i poletnijima.
  • Nakon te uspješno odrađene faze, treba naučiti prepoznavati negativne misli i osjećaje te ih zamijeniti pozitivnima. Naravno, ne bismo trebali čekati da negativne misli dođu kako bismo pomislili nešto pozitivno. Treba svjesno pozitivno razmišljati tijekom cijeloga dana. Zvuči teško, ali dan po dan i to je moguće.
  • Trebate otpustiti vjerovanja koja blokiraju vašu sreću, poput: „Ne mogu zaraditi za život radeći ono što volim“, „Nisam dovoljno dobra za vezu s nekim dovoljno dobrim za mene“, „Ako se nije dosad dogodilo, nikad i neće." Negativne obrasce trebate zamijeniti afirmacijama.
  • Kao krajnji korak, treba početi obraćati pozornost na svakodnevne rutinske zadatke (poput nabave kućanskih potrepština ili obavljanja kućanskih poslova) te osmisliti vlastite načine da počnete više uživati u njima.