Je li dobro vjerovati u ljubav?

Kada bi vas netko pitao je li dobro vjerovati u ljubav, vjerojatno bi većina vas odgovorila da jest. I bili biste u pravu. Vjera u ljubav, u njeno ostvarenje i ljekovitost, važna je i pozitivna. No, ponekad vjera u ljubav vodi u pravu psihološku i emotivnu propast. Ljubav postaje „mrkva na štapu“ koju možete samo omirisati, ali je nikada ne možete zaista dosegnuti jer je partner neprestano uništava.

Većina žena to nikako ne može shvatiti – zašto bi netko uništavao ljubav? Zbog tog neshvaćanja, pronalaze tisuće mogućih objašnjenja: On sigurno ne zna što radi; Bio je previše povrijeđen u prethodnim vezama; Teško mu je na poslu... A objašnjenje je možda mnogo jednostavnije – postoje muškarci koji su naprosto ženomrsci. Takvi muškarci uništavaju ljubav zato što je to upisano u njihov psiho-emotivni program.

Pomiješani osjećaji ljubavi i straha

Veza s takvim muškarcem najčešće započinje vrlo burno, uz puno romantike i kemije, no uskoro na površinu isplivaju razni njegovi problemi koji mogu biti vezani uz financije, ovisnosti, prethodni brak i slično. Muškarci koji duboko u sebi imaju konflikt sa ženskim rodom rijetko imaju sređen život. Uz njih se gotovo uvijek kotrlja kaos koji oni najčešće predstavljaju kao nešto nad čim nemaju kontrolu i u čemu su oni žrtve – nepravednog državnog i bankovnog sustava, bivše supruge, okrutnog svijeta i slično.

Žena uz takvog muškarca postaje spasiteljica i njena ljubav postaje nit vodilja za njegovo izbavljenje. On zaista treba izbavljenje i to se savršeno uklapa u ženinu spasiteljsku ulogu, iz čega proizlazi snažna ljubavna čarolija, odnosno iluzija u kojoj žena uporno hrani svoju vjeru u ljubav idejama o njenom ostvarenju, a on uporno sabotira tu ljubav kontrolom, kritikom i iskrivljavanjem ženine pozitivne slike o sebi. Američka psihoterapeutkinja dr. Susan Forward opisuje ga kao uhvaćenog u procjepu između potrebe za ljubavi žene i duboko ukorijenjenog straha od nje.

Bijes projiciran na žene

Obiteljska dinamika koja stvara ženomrsce često se svodi na suviše strogog ili pasivnog oca koji ne pruža nikakav pozitivan model za odrastanje i majke koja koristi dijete za zadovoljenje svojih emotivnih potreba i pritom ga guši, čini slabim ili izigrava žrtvu. Sin zbog toga postaje vrlo ovisan o majci koja ga je, uskraćujući mu ljubav, duboko razočarala i zbog čega stalno iznova čezne za njenom ljubavlju jer ima osjećaj da bez nje ne može preživjeti.

Kada taj dječak odraste, cijeli taj splet projekcija seli se na ženu koja ga svojom vjerom u snagu ljubavi koja je jača od svih prepreka podsjeća na majčinsku ljubav kakvu nikada nije dobio. No, ženina ljubav nikako ne uspijeva zaliječiti njegove rane jer su dubok otisak straha i razočaranja koje osjeća prema majci (prvoj ženi koju je upoznao) puno snažniji. Iz tog straha i razočaranja rađaju se bijes i mržnja prema majci, ali kako je u njegovoj psiho-emotivnoj konstelaciji majka „sveta“, odnosno zaštićena od bilo kakvih agresivnih poriva, sav taj bijes i mržnju projicira na žene općenito, a naročito na žene s kojima ulazi u blizak odnos i za koje duboko u sebi „zna“ da su sve iste i da će ga sve povrijediti, napustiti i razočarati, baš kao što je to učinila njegova majka.

Većina žena koje snažno vjeruju u ljubav na ovoj bi točki razotkrivanja unutarnjeg svijeta svog voljenog ženomrsca rekle: „Jadan, baš mi ga je žao. Zaslužuje puno više.“ I tu bi krenuo novi val vjere u ljekovitu snagu ljubavi koju mu samo ona može pružiti. No, do izlječenja na ovaj način ne može doći, a moguće je uz psihoterapijsku pomoć, no ona je za ovakve muškarce prvenstveno znak slabosti.

Dugo potiskivani osjećaji

Ženomrsci su, baš kao i svi drugi ljudi, višeslojne osobe. Mogu imati i puno kvaliteta. Mogu biti duhoviti, talentirani umjetnici, vrlo zanimljivi sugovornici ili požrtvovni prijatelji. Osim toga, kada njima ne vladaju projekcije, mogu biti ugodni i pažljivi prema ženi, međutim, to nikada nije trajno stanje koje proizlazi iz poštovanja, nego samo kratak period u kojem ih preplavljuju romantični osjećaji ili period u kojem su oprezni jer se boje da bi ih žena mogla napustiti.

Mizoginija ili ženomrstvo svima nam je poznato – postoje muškarci koji imaju snažne predrasude prema ženama, koji na razne načine ponižavaju žene, doživljavaju ih isključivo kao seksualne objekte ili ih guše kontrolom i kritikom. Bliski sudar s takvom osobom je nešto što je ženi vrlo teško shvatljivo jer ruši cjelokupnu sliku svijeta i ostavlja ih s pitanjem: Ako ljubav nije pozitivna pokretačka sila, što onda jest?

Nakon što padne ideal ljubavi, ženi kojoj je ljubav bila lučonoša tek predstoji upoznavanje s tamnom stranom ljudske prirode, a samim time i upoznavanje s vlastitom sjenom – s dugo potiskivanom boli, bijesom, mržnjom, sramom, zavišću – sa svom onom tamom iz koje je nesvjesno pobjegla u svjetlo ljubavi koje je bilo suviše sjajno da bi bilo istinito.

Vjera u ljubav postaje suvišna

Ženama koje su u odnosu sa ženomrscem ili su se nedavno opekle na jednog od njih treba vlastito priznanje da su prvenstveno one te koje su trebale izbavljenje iz teške emotivne situacije, iako su vjerovale da je to muškarac kojeg pokušavaju izbaviti.

Vjerom u bezuvjetnu ljubav koja „pokreće planine“ gradile su sebi put u bolje sutra, ne obraćajući pažnju na osjećaje koji im danas zagorčavaju život. Nakon što vjera u ljubav padne – paradoksalno, ali istinito – otvara se put ljubavi kojoj, da bi zaživjela, nije potrebna vjera. Kada izvire iz stvarnog odnosa nepomućenog fantazijama, ljubav se događa odmah i vjera postaje suvišna.