Sjećam se kao da je bilo jučer, jednog sunčanog proljetnog prijepodneva moja prijateljica i ja sjedile smo na stubama ispred kuće i maštale: „Kad budemo imale 16 godina….“ Kako je samo bila privlačna ta pomisao – biti starije, imati visoke pete i odjenuti svu onu odjeću za koju smo bile „premlade“, otići na čarobna, tajanstvena mjesta o kojima su šapatom, popraćenim značajnim osmijesima, govorile starije djevojke. Djelovati starije u to doba bilo je na cijeni. A poslije?

‘Pravo’ vrijeme

Već od malih nogu u našoj se kulturi životi odvijaju usporedo s vremenskom linijom uz koju su vezana uvjerenja o onome što je i kada prikladno, dopušteno, kad je prerano, kad je prekasno... Iako nam vremenska linija pomaže pri orijentaciji u raznim životnim fazama, u isto vrijeme ona je i kočnica, umjetna ograda koja definira dokud smijemo ići. U mlađim godinama slušamo rečenice, poput „Još si premlada“, koje se odnose na sve one privlačne, uzbudljive stvari koje želimo.

U nekom se periodu života to pretvara u „U tvojoj dobi već si trebala…“ – udati se, završiti školovanje, roditi… Vremenski stereotipi progovaraju glasom našeg unutarnjeg kritičara sve dok se ne pretvore u kobno „Sad je već prekasno!“ A kad je onda, napokon, pravo vrijeme? Dobra je vijest da to može biti svaki trenutak kad se napokon odlučimo osloboditi nametnutih okova i početi živjeti slobodno.

Da nikad nije prekasno, potvrđuje i primjer gospođe Gordane, šarmantne dame koju sam upoznala na jednom predavanju i koja mi je ispričala da je cijeli život provela slušajući dominantnu majku i tek nakon njezine smrti, procvala je u svojoj 70. godini života, obukla šarenu haljinu i krenula na putovanja, praćena zgranutim pogledima ostatka obitelji.

Cjeloživotni razvoj

Čovjek se razvija cijelog života. Isprva je osnovni smjer kretanja prema van. Dijete iz sigurnog okrilja obitelji odrastajući otkriva svijet i upoznaje sve više ljudi, krajolika, stječe nova znanja… Nakon razdoblja ekspanzije, oko 40. godine, javlja se potreba za upoznavanjem unutarnjeg svijeta koji je jednako tako raznolik i bogat. Čuveni psiholog Carl Gustav Jung taj proces naziva individuacijom, a psiholog Abraham Maslow govori o samoaktualizaciji, procesu ostvarivanja sebe koji ne prestaje do smrti, vodeći nas uvijek na nove razine svijesti i mudrosti. Naš mozak u sebi nosi potencijale da prati taj razvoj, za što postoji sve veći broj dokaza.

Jeffrey M. Schwartz i Sharon Begley u knjizi The Mind and the Brain: Neuroplasticity and the Power of Mental Force (Um i mozak: Neuroplastičnost i moć mentalne snage) naglašavaju da mozak ne prestaje funkcionirati i ne smanjuje svoj kapacitet zbog kronološkog starenja. “Mozak je uistinu čudesan organ, njegove su mogućnosti u velikoj mjeri još neistražene. Možemo reći da posjeduje goleme mogućnosti prilagodbe i promjene, tj. neuroplastičnost, uz uvjet da ga koristimo na adekvatan način.“

Ovisno o kulturi i osobnoj filozofiji, na starenje se može gledati kao na nepoželjan fenomen koji umanjuje tjelesnu privlačnost i približava nas smrti ili pak kao na razdoblje akumulacije mudrosti i unutarnje snage.

Što zapravo želimo zadržati?

Živimo u vrijeme kad žudnja za mladošću poprima goleme razmjere, naročito kod žena. Milijarde kuna ulažu se u pokušaje brisanja znakova starenja – kremama, vitaminskim preparatima, skalpelom. Što to zapravo želimo zadržati, a čega se toliko bojimo? Svjedoci smo primjera žena koje od svojih lica stvaraju groteskne maske podvrgavajući se jednoj estetskoj operaciji za drugom.

Mediji na bezbroj načina svakodnevno utiskuju u svijest i podsvijest ljudi slike nasmijanih mladih osoba kao simbola uspješnosti, zadovoljstva, napretka. Za ostale nema mjesta. Osnovne ljudske potrebe za sigurnošću, ljubavlju, pripadanjem i postignućem vezuju se uz takve predodžbe i nije čudno da im brojni ljudi počnu robovati pretvarajući se u vjerne konzumente onoga što im može pomoći u održavanju vječne mladosti.

Odrasla žena

Kad uoče prve bore, neke žene reagiraju strahom, neke odmah sjedaju za računalo i počinju pretraživati forume tražeći savjete, no ima i onih koje prve naznake zrelosti dočekaju s iskrenim oduševljenjem poput profesorice iz Zagreba koju sam upoznala. „Osjetila sam da više nisam djevojčica, nego odrasla žena i to je bio sjajan osjećaj“, priznala je. Način kako ćemo doživjeti prve bore povezan je s asocijacijama koje u nama budi pojam starost.

Netko starenje doživljava kao početak postupnog propadanja, a netko drugi, pak, kao napokon dočekano vrijeme za sebe. Veliki problem predstavlja to što su brojne posljedice nezdravog i neosviještenog života proglašene normalnim popratnim pojavama starenja. „To je normalno u ovim godinama…“ postaje poštapalica koja neumorno u podsvijest utiskuje destruktivne predodžbe i uvjerenja, koji onda utječu na cijeli organizam. Svjetska zdravstvena organizacija u brošuri Demistificirati mitove o starenju naglašava da ništa nema toliki utjecaj na tijelo kao naša uvjerenja.

PageBreak

žena
Dragana Paramentić žena
Godina proizvodnje?

Nedavno sam, na primjer, razgovarala s gospođom od šezdesetak godina koja je svoje otežano hodanje uz osmijeh pripisala „godini proizvodnje“. Iako je vrlo pozitivno to što je zadržala smisao za humor, bilo je vrlo očito da nije u pitanju „godina proizvodnje“, nego činjenica da ima barem 15 kilograma viška, da do obližnje trgovine ide automobilom te puši kutiju cigareta dnevno. Nisam ništa rekla, nije me ništa ni pitala.

Na dubljim psihološkim razinama, prvi znaci starenja čovjeka suočavaju s jednom od temeljnih tema života – prolaznošću. Kako živjeti punim plućima znajući da je život prolazan? Kako živjeti radosno i s povjerenjem u život svjesni da nad njime nemamo kontrolu? – samo su neka od brojnih pitanja koja su utkana u samu srž čovjekove egzistencije, a odgovore na njih mora svatko pronaći sam.

Nove staze

Promjene koje godine sa sobom donose nipošto ne moraju biti negativne. Zrele godine vrijeme su konačnog preuzimanja odgovornosti za sebe i kvalitetu svog života, pri čemu ishrana i životne navike igraju veliku ulogu. U dobi iznad 40. godine javlja se potreba za upoznavanjem sebe, pronalaženjem odgovora na prije navedena egzistencijalna pitanja. Nove staze našeg unutarnjeg svijeta tada su spremne odvesti nas do dubljih razina vlastitog bića.

Iako nerijetko nije lako prolaziti te procese promjene, one nas, u konačnici, vode prema novoj snazi i zadovoljstvu, što potvrđuju i brojna psihološka istraživanja kvalitete života starijih ljudi. Oni, naime, nipošto nisu manje sretni od mlađih generacija, naprotiv. U zreloj dobi moguće je dosegnuti ranije neslućenu razinu unutarnjeg zadovoljstva i sposobnosti uživanja u životu, što je zasigurno nešto čemu se mlađe generacije mogu veseliti.

Životni saveznici

Irene Deitch, terapeutkinja iz New Yorka, dobar je primjer. „Ja sam žena određenih godina“, govori, „započinjem dan trčanjem, igram tenis, radim u uredu i podučavam studente. Stalno učim nove stvari, učim svirati klavir, počinjem se baviti planinarenjem. Nemam osjećaj da moram izgledati ili oblačiti se na određen način. Onog trenutka kad to pomislim, ukalupljujem se u stereotipe koje određuju nečiji tuđi stavovi, što uzrokuje depresiju i povlačenje. Ne očekujem da ću doživjeti stotu, no živjet ću do trenutka kad dođe vrijeme da odem. Uživam u životu jer još ima toliko toga što želim upoznati, iskusiti.“

Sazrijevanje i starenje mogu biti naši životni saveznici. No da bi se to ostvarilo, moramo osvijestiti koje strahove i negativne predodžbe o starenju nosimo u sebi. Otkrijte to jednostavnom vježbom. Na papir napišite popis svih predodžbi koje vezujete uz pojam starost i onda osjetite koje od njih u vama izazivaju nelagodu. Nakon toga se upitajte koliko je zaista taj strah opravdan, otkud dolazi, na čemu se zas­niva. Možda će vam to omogućiti da otpustite barem dio predrasuda i napravite prostora za nova iskustva.

Izazovi za um i tijelo

Osim toga, možete razviti naviku osluškivanja svojeg unutarnjeg glasa, intuicije, srca. Razlikujte ih od glasa unutarnjeg kritičara koji uvijek za sobom ostavlja neugodan osjećaj. Unutarnji saveznici, međutim, uvijek će vas usmjeravati na način koji je za vas najbolji, a u vama će ostavljati osjećaj podrške. Pitajte se svakog dana koliko je to što radite i kako živite vaš iskonski odabir, a koliko je pod utjecajem očekivanja i stavova okoline.

Prvi, mali, ali značajan korak može biti svakodnevno si osigurati barem malo vremena koje je samo vaše, kada niste ni pod kakvim pritiskom i možete ga provesti onako kako želite, vrijeme kad ste sebi najvažniji.

Na vrlo praktičnoj razini, korisno može biti i svjesno uvođenje novih izazova u vlastiti život. Izazovi mogu biti sve ono što vas vodi izvan vaše „zone udobnosti“, na taj način trenirat ćete i um i tijelo. To mogu biti novi oblici vježbanja, sport kojim se još niste bavili, učenje novog jezika, odabir hrane koju inače nikad ne jedete, preuređivanje prostora u kojem boravite, diskusija o temama kojima se prije niste bavili.

Kontinuirano bavljenje novim sadržajima održat će vas fleksibilnima i budnima, u kontaktu sa sobom i životom, a što više budete slušali i slijedili unutarnje vodstvo intuicije, lakše ćete se i uspješnije nositi sa svim životnim promjenama. Jedno je sigurno – sve što nam treba za uspješno i sretno sazrijevanje nosimo u sebi, samo trebamo pronaći put.