„Bit Slobodnih, odnosno demokratskih škola, jest sloboda koju učenici imaju pri odlučivanju što, kako, gdje i kada te s kim će učiti. O svemu se odlučuje na zajedničkim sastancima, gdje učenici i učitelji imaju jednako pravo iznositi prijedloge i glasati o njima. Na primjer, daju prijedloge za izlete, gostovanja, putovanja ili rad na predstavama“, objašnjava Bolješić-Knežević ističući da je učenje suviše važna aktivnost da bi bila ograničena i ukalupljena. Smatra da oni učenici koji uče prema vlastitom nahođenju postižu odlične rezultate, a mi ih u društvu prepoznajemo kao genije ili nadarene ljude.
Jedinstveni dar
„Vjerujem da smo svi nadareni na svoj način, a cilj Slobodne škole je pomoći učenicima pronaći jedinstveni dar ili darove koje imaju. Stoga, uz klasične predmete, škola nudi niz aktivnosti koje podržavaju dječje interese i razvoj kreativnosti“, kaže Bolješić-Knežević. Učenici, primjerice, mogu tražiti da im se organizira učenje sviranja instrumenta, mogu režirati i producirati dramsku predstavu, raditi u radionici stolarije ili pak učiti jezik koji nije u programu škole.
„Škola nikako ne bi smjela biti mjesto na kojem su djeca nesretna, a jesu, u daleko većem broju nego se usudimo priznati. Slobodne su škole prije svega zajednice u kojima učenici od malih nogu uče kako komunicirati s vršnjacima i odraslima, kako biti odgovorni, kako se izboriti za svoje potrebe, ali i kako prihvatiti ‘poraz’ ili pravila koja donosi zajednica i u slučajevima kad im to ne odgovara“, kaže naša sugovornica.
Ova vrsta obrazovanja bazira se na pretpostavci da djeca prirodno vole učiti otkrivanjem i istraživanjem svoje okoline. No, smatra se da djeca na taj način uče sve dok ih se ne dovede u školu.
„U školi odjednom mislimo da djeca više nisu u stanju učiti sama, nego da moraju u točno određeno vrijeme, na određeni način i u određenoj dobi usvojiti znanja i vještine koje je za njih ’pripremio’ netko odrasli.
Na taj se način, nažalost, suzbija sloboda i kreativnost u učenju novih vještina i u stjecanju novih znanja”, ističe.
U Slobodnoj školi svatko je i učitelj i učenik. „Neki mi govore da takve škole nisu za djecu u Hrvatskoj jer naša djeca ne znaju sama sebe motivirati i ne bi se snašla u sustavu u kojem moraju preuzeti odgovornost za učenje, no mislim da je upravo to glavni razlog zbog kojeg bi sve škole trebale postati Slobodne škole jer je najvažnija vještina u životu znati učiti, znati definirati svoje ciljeve i raditi na tome da se oni ostvare“, naglašava Bolješić-Knežević.
Pravila odraslih
Iako u Slobodnoj školi postoje razredi, oni nemaju stegu klasičnih razreda jer učenici većinom rade individualno, odnosno sa svojim mentorom, osobom koja učeniku pomaže u aktivnostima koje odabere. Nastava je tako u potpunosti individualizirana jer, premda su u istom razredu, učenici uče svojim tempom i na nekim se stvarima zadržavaju dulje nego ostali i obrnuto.
No, ponekad učenici nisu na nastavi jer sudjeluju u nekoj od radionica i rade na svojim individualnim projektima, koji su također na različite načine povezani s nastavom. „Djeca su u ovakvom sustavu osobođena posljedica i pravila koja su im odrasli nametnuli jer su sva pravila donijela sama, no istovremeno usvajaju sva potrebna znanja”, zaključuje Bolješić-Knežević.
.png)
.png)
