Prema vašem filozofskom pristupu, u cijelom svemiru vladaju “pravila igre”, tj. određeni metafizički zakoni, a ako ih ne poznajemo, možemo jako patiti. Koji su to zakoni?
Riječ je o zakonu polariteta, zakonu rezonancije, tj. privlačenja i zakonu početka. Zakon polariteta govori nam da se sve sastoji od dviju suprotnosti. Ne možemo imati svjetlo bez tame, radost bez tuge, vanjsko bez unutarnjeg, zdravlje bez bolesti. Ljudi su skloni opredijeliti se za samo jedan dio cjeline i onda pate kada im se, sasvim prirodno, u životu manifestira i drugi dio cjeline.

Zakon privlačenja govori o rezonanciji energije. Ona vrsta energije koja je u nama privlačit će energiju sličnog naboja. Ako o sebi mislimo najgore, čak i ako to činimo nesvjesno, u svoj život ćemo privlačiti najgore, pa i bolest. Kad nam se u životu neprestano ponavljaju slične situacije koje ne želimo, to znači da one rezoniraju s nečime što postoji u nama, čak i ako toga nismo svjesni. No, nije dovoljno mehanički ponavljati afirmacije i slati ih u svemir, što je danas jako moderno, da bismo privlačili nešto drugo, pozitivnije. Potrebno je doista doživjeti svoj unutarnji naboj i osvijestiti što nam on trenutačno donosi u život te naučiti to polako mijenjati, odnosno promijeniti odnos prema sebi i učiti voljeti samoga sebe. Samo spoznajom i proživljavanjem kvalitete energije koja je u nama može se nešto uistinu mijenjati.

Zakon početka govori nam da ono što počne na određeni način ima tendenciju odvijati se na isti način. Ako jutro započnete loše, vjerojatno je da će i ostatak dana tako izgledati. Kada nešto započinjemo, to trebamo činiti s pozitivnom namjerom i energijom, tj. prepoznavanjem negativnosti u sebi kojoj svjesno treba oduzeti snagu.

Možete li dati neke životne primjere u kojima se manifestiraju ovi zakoni?
Spomenuo sam, primjerice, afirmacije. One su jednostrani pokušaj da u životu iskusimo samo jednu njegovu polovicu, onu pozitivnu. Istovremeno tražimo od svemira samo da nam daje, a da se nikada ne zapitamo što bismo mi trebali dati zauzvrat. U sebi stvaramo veliku neravnotežu. Potom tu neravnotežu i privlačimo u život, što se može manifestirati u obliku bolesti.

Kako se ovi zakoni manifestiraju kad je riječ o bolesti i zdravlju?
Mi ne možemo birati hoćemo li se razboljeti, to će se dogoditi, samo je pitanje na kojoj razini. Može se dogoditi samo na onoj razini na kojoj će biti lako uspostaviti ravnotežu, ali i na onoj na kojoj će lekcije biti teže.

Primjerice, vezano uz prethodni odgovor, u našem životu mora biti jednako zastupljeno davanje kao i primanje. Ako naučimo od srca davati, na psihološkoj ćemo razini imati „veliko srce“, dakle doprinosit ćemo drugima ili raditi volonterski, imati empatiju. Kad, međutim, ne osvijestimo ovu potrebu u svom životu te u životu pokušavamo samo dobiti, možemo fizički dobiti „veliko srce“, tj. bolovati od insuficijencije srca, pri kojoj se ono povećava. Na taj nas način ovaj simptom upozorava na onaj dio cjeline koji ne želimo prigrliti i dati mu zasluženo mjesto. Tako se manifestira zakon polariteta.

Evo drugog primjera: ako je netko stalno ozbiljan i zatvoren te si ne može dopustiti da živi veselo, znatiželjno, slobodno kao dijete (da živi „unutarnje dijete“ i njegove potrebe), nego te potrebe ostavi za kraj, ne iznenađuje da pred kraj života tu potrebu živi kroz Alzheimerovu bolest. Možda baš zbog toga ima toliko oboljelih. Postaju djetinjasti i nadoknađuju neproživljeno.

PageBreak

Zakon privlačenja kod bolesti, primjerice, može djelovati putem identifikacije. Ako se poistovjetimo s bolešću na razini identiteta, na primjer kad kažemo: ja sam depresivan, ja sam alergičar, ja sam tlakaš – vibriramo u skladu s bolešću. Što se više njome bavimo, to više te nepovoljne energije unosimo u svoj sustav. Na taj način nastaje negativno polje koje i dalje privlači negativne vibracije i tako ukrug. Svaki put kada smo u lošem stanju, kada na bolest mislimo ili o njoj pričamo, mi samo ojačavamo negativno polje. Stoga nije dobro dopustiti da nas ljudi uvijek nanovo uvlače ili da mi njih uvlačimo u negativnost.

No, dogodi li se sve ovo, nije ništa izgubljeno. Ako počnemo usmjeravati pažnju na drugačiju vrstu energije, kada dopustimo da nam u život uđu doživljaji koji nemaju veze s bolešću, ako se ne ograničavamo i ne ponižavamo samo zato što je trenutačno u našem životu prisutna i bolest, naše se energetsko polje može mijenjati i možemo stvoriti pozitivne vibracije koje nas iscjeljuju.

Unesite u svoj život upravo suprotne efekte od onih koje vaš um stvara povezujući se s bolešću. Prizivajte redovito u svoju svijest sliku zdravlja, imajte povjerenje da je moguće potpuno ozdraviti. Dopustite si vidjeti što je trenutačno dobro u vašem životu, čak i kad je to izazov. Ovo je sasvim drugačiji proces od afirmacija i odnosi se na direktno mijenjanje vlastitog iskustva i unutarnjeg doživljavanja.

Kako zakon početka djeluje na zdravlje?
Kada nešto doživimo, u ovom slučaju to je bolest, mi tom doživljaju dajemo pozitivnu ili negativnu konotaciju. Netko će, primjerice, alergiju doživjeti kao znak da treba nešto mijenjati, od prehrane do svog odnosa prema drugim ljudima (jer je koža kontaktni organ i dijeli nas od drugih ljudi) pa će raditi na tome. Netko drugi će bolest doživjeti kao katastrofu, dati joj negativno značenje i postati u svom doživljaju jako bolestan.

Kažete da je voljenje sebe jedan od najvažnijih čimbenika za iscjeljenje. No, malo nas uistinu zna kako sebe voljeti, a ako se i „volimo“, to činimo deklarativno ili na razini ega pa volimo samo svoje uspjehe i osobine koje cijenimo. Kako (na)učiti uistinu voljeti sebe?
Da, ljudi često ne znaju što to znači, stavljaju se pod pritisak da budu uspješni, da zadovolje očekivanja drugih i smatraju da moraju „zaslužiti“ ljubav. Tek kada izgube zdravlje, a neki ni tada, počinju se baviti temom: voljeti sebe. A i tada im je teško napustiti stare vrijednosti i uvjerenja. Teško bolesni ljudi koji bi mogli još puno toga doživjeti, npr. putovanja, rehabilitacije i sl., ponekad nisu spremni odvojiti novac za ta iskustva jer im je on iz nekog razloga važan, važniji od njih samih.

No poznati su mi primjeri smrtno bolesnih ljudi koji su, primjerice, otišli na put oko svijeta, potrošili sav novac i vratili se zdravi. U jednom meni poznatom slučaju jedan je takav pacijent tužio liječnika jer je mislio da će umrijeti, a potom je ozdravio, ali više nije imao od čega živjeti. To je životni paradoks. No svatko od nas mora za sebe istraživati što za njega znači ljubav prema sebi. To može krenuti od malih gesta, i to prvenstveno prema onim dijelovima sebe koje ne volimo, a koji također zaslužuju pažnju.

Preuzimanje odgovornosti za sebe najveći je čin ljubavi prema sebi. Važno je mijenjati svoje ponašanje, vrijednosti, ishranu i ne činiti kompromise, prvenstveno sami sa sobom, kako bismo postigli zdravlje. Ljudi često odgovornost za svoje zdravlje prebacuju na druge, na situacije, na Boga, druge ljude i očekuju da se liječnici, savjetnici, psiholozi i obitelj njima bave. No, iscjeljenje kreće iz nas samih, započinje našom odlučnošću da učinimo sve što je u našoj moći. Sve drugo može biti samo podrška tom procesu, ali ne i pokretač.