Sevdalinka je bosanska narodna pjesma iz gradske sredine i predstavlja jedinstven glazbeni izraz u Bosni i Hercegovini s dugom i bogatom tradicijom. Sama riječ „sevdalinka“ nastala je od arapske riječi „sawda“, što znači crna žuč. U turskom jeziku taj se pojam veže uz melankoliju, a u bosanskom pojam „sevdah“ označava čežnju, ljubavni žar i ljubavni jad.

Ansambl Divanhana predstavnik je „novog vala sevdaha“. Oni različito, i sebi svojstveno, aranžiraju sevdalinke, a posvećeni slušatelji mogu prepoznati pravu namjeru iza takve izvedbe - iskrenost i odanost bogatoj tradiciji.

Bend je osnovala grupa studenata Muzičke akademije u Sarajevu početkom 2009. godine, a svoj album prvijenac Dert objavili su 2011. godine. Album je producirao Walter Quintus, jedan od najpriznatijih europskih world music producenata, i već s prvim singlom „Evo srcu mome radosti“, Divanhana je postigla prepoznatljivost među world music izvođačima na našim prostorima, ali i širom Europe.

Svoju prepoznatljivost gradite obradom tradicionalnih pjesama na autentičan, moderan način i stvarate fuziju različitih glazbenih žanrova. Je li je teško „obući“ staru melodiju u novo ruho ili je možda teže „obući“ novu melodiju u stari zvuk?
Ideja benda Divanhana od samog početka djelovanja bila je tradicionalnu glazbu zemalja Balkana približiti samima sebi, pa tek onda njenim konzumentima. Nekako je logično da je naša glazba rezultat fuzije različitih glazbenih stilova - sedam članova benda različito pristupa muzici, različito osjeća i svatko je zaintrigiran različitim stilovima, pa otuda rezultat „oblačenja“ stare melodije u novo ruho. Gledajući iz naše perspektive, mi činimo i jedno i drugo: oblačimo staru glazbu u novo, a ujedno i novu u staro ruho. Kada uđete u naš studio gdje svakodnevno vježbamo i stvaramo, postoji jedan natpis na kojem piše: „Respect everybody's feelings and treat everyone equally“, što ukazuje na to da svi daju svoj maksimalan kreativni doprinos u ono što izađe iz naše male glazbene tvornice.

Bosanske sevdalinke zajednička su ljubav svih članova benda i one predstavljaju bazu iz koje je Divanhana gradila svoj put. Hoćete li se i u budućnosti oslanjati na sevdalinke kao jedan od glavnih izvora inspiracije?
Mnogi veliki skladatelji vraćali su se tradicionalnoj glazbi i iz nje crpili inspiraciju. Sjetimo se „Ruske petorke“ ili Debussyjeva bijega od Wagnerova stila, zatim Liszta, Smetane i njegove „Vltave“. Svi su oni svoju utopiju tražili u tradiciji i tu pronalazili smiraj. S vremenom te su se granice pomicale, pa su se putem moderne klasične glazbe s početka 20. stoljeća, preko napretka tehnologije, logično i prirodno ideje i stilovi miješali, te smo za rezultat danas dobili mnogo glazbe bez DNK-a. Sve je to prirodno, ali upravo zbog velike pomiješanosti stilova i svega genijalnog što svakim danom izvire na površinu, Divanhani ostaje da iskrenu inspiraciju crpi iz svoje tradicije – sevdalinke.

Portugal se smatra domovinom glazbenog žanra „fado“ koji izražava osjećaje čežnje, tuge i ljubavi, dok je u Bosni taj isti koktel emocija predstavljen kroz pojam „sevdah“. Postoji li šansa da i sevdalinke dožive svjetsko priznanje kao i fado, i što se može učiniti da se to ostvari?
Apsolutno. Naš je novi album izdao svjetski izdavač i sevdah lagano korača ka Europi i svijetu i postaje dio velike obitelji svjetske glazbe, gdje su odavno fado, flamenko i mnogi drugi svjetski glazbeni žanrovi. Svakako ne smijemo zaobići Amiru Medunjanin koja ima, ako se ne varam, već tri izdanja za svjetsko tržište i vrlo uspješnu suradnju s isto tako svjetskim pijanistom Bojanom Zulfikarpašićem. Tu je i Damir Imamović koji sada u travnju izdaje album za Glitterbeat, jednu od najboljih world music izdavačkih kuća. Sve to upućuje na činjenicu da sevdah postaje nezaobilazan žanr na repertoaru festivala, klubova, pozornica, pa i medija širom svijeta.

Možete li otkriti zašto ste bend nazvali Divanhana?
Divanhana je jedan od mnogih turcizama koji se koriste u našem jeziku. Dolazi od riječi „divan“ (tur.) i označava: sijelo, razgovor (otuda divaniti = razgovarati). Dodajući tome izraz „hana“, divanhana je mjesto gdje se ulazilo u svijet ili vraćalo natrag (dio stare bosanske kuće). Ona je ulaz u svijet, ali i dio nečeg vašeg, gdje ako želite možete podijeliti ono što imate ili se zatvoriti od ostalih!

Na riječ divanhana prvi put smo naišli u knjizi Meše Selimovića „Tišine“ i odmah nas je očarala. Bend se u početku svog djelovanja, na prvim probama, okupljao u jednoj sobici u kojoj je divanio, razgovarao i razmjenjivao prve kreativne ideje. Riječ divanhana je svim svojim značenjem obuhvaćala suštinu našeg kreativnog djelovanja.

Vaš najnoviji album zove se „Zukva“, što je naziv za autohtonu vrstu jabuke koja raste u Bosni i poznata je po jakom korijenju. Što ste željeli poručiti tim nazivom?
Zukva je vrsta kisele jabuke koja raste u Bosni i Hercegovini. Jakog je korijena, sitnih plodova i krivudava stabla. Ne može se presađivati, ali se na nju uspješno kaleme različite vrste jabuka. Bosna i Hercegovina ima jake povijesne i kulturne korijene, uvijek se mogla pohvaliti brojnošću „ljudi od znanosti i umjetnosti“. Njezina tradicija je, pri tom, često kalemljena.

Kao što se na zukvu kaleme druge sorte jabuka da bi bolje rađale, tako su u Bosnu i Hercegovinu prodirale razne kulture i tradicije. Kao što zukva daje odlične rezultate kad se kombinira s drugim vrstama, tako i naša sevdalinka daje dobar urod kada se njen jak, tradicionalni korijen, osvježi jednako snažnim glazbenim pravcima. Crpeći inspiraciju upravo iz zukve, kao svojevrsnog simbola jakog korijena povijesne i kulturne baštine Bosne i Hercegovine, nastavljamo putovanje zemljama Balkana, skupljajući u svoj ruksak, notu po notu, bogatu glazbenu baštinu naših naroda, kao sitne plodove jabuke. Na svom krivudavom putu, kao stablu zukve, susrećući ozarena lica ljudi različitih tradicija i kultura, kalemimo svoj glazbeni izražaj njihovom bisernom unikatnošću, bruseći ga u oblik koji je sada tu pred vama.