Sebične dobrobiti nesebičnosti
Svi imamo svoje uspone i padove. I svima nam je, bili stari ili mladi, bogati ili siromašni, sposobni ili se borimo preživjeti, katkada potrebna pomoć. No upravo zato što život često podsjeća na borbu, usredotočeni na vlastite poteškoće zaboravljamo brinuti se o drugima. Naravno, voditi brigu o sebi je najvažnije jer ne možemo se brinuti o ostalima dok se prvo ne pobrinemo za sebe. No morali bismo malo češće izviriti izvan okvira vlastite egzistencije i sagledati s kakvim se problemima suočavaju ljudi oko nas.
Ponuditi drugima pomoć može biti zahtjevno, ali je svakako vrijedno truda jer se jedno altruističko djelo širi poput efekta leptira potičući druge na empatično ponašanje. Naime, kada smo svjedoci nečije ljubaznosti, heroizma ili iznimno moralnog ponašanja prema drugima, u nama se javlja osjećaj uzvišenosti, pokazalo je istraživanje američkog psihologa Jonathana Haidta. Taj topao i ugodan osjećaj u grudima djeluje motivirajuće, ali ujedno donosi i neke potpuno „sebične“ dobrobiti.
Empatijom do zdravlja
S empatijom možemo samo profitirati, ističe Roman Krznaric, popularni filozof i osnivač londonske Škole života i Muzeja empatije. Krznaric tvrdi da razvijanje empatije donosi dugotrajan dobar osjećaj i poboljšanje vlastitog zdravlja.
Empatičnim ponašanjem, također, povećavamo samopoštovanje, samopouzdanje, poboljšavamo komunikacijske vještine i stječemo nova iskustva. To potvrđuju brojna istraživanja, poput onog provedenog na engleskom Sveučilištu u Sussexu koje je utvrdilo da osobe koje čine mala dobra djela pokazuju povećanje samopoštovanja za 31 posto te smanjenje razine stresa za 36 posto.
Pa, ako dobrotu i suosjećanje možemo pružiti u bilo kojem trenutku, na način koji nama odgovara, besplatni su i zbog njih se osjećamo odlično – zašto je onda tako teško činiti mala dobra djela i biti ljubazan svaki dan?
Zašto je tako teško biti dobar – pa čak i prema sebi
To su se upitali i Jessica Walsh i Timothy Goodman, njujorški dizajneri koji su se prije godinu dana odlučili suočiti s vlastitom apatijom i sebičnošću. Pitali su se koliko će još puta na ulici okrenuti glavu praveći se da ne vide čovjeka kojemu je nešto potrebno, zašto imaju predrasude i sude drugima dok sebe opravdavaju, čak i onda kada se istresu na stranca, zbog čega su ponekad sebični i okrutni prema najmilijima i zašto je tako teško biti dobar – pa čak i prema sebi.
Kako kažu, preseljenje u grad koji nikad ne spava oboje ih je promijenio. „Život u New Yorku me očvrsnuo“, kaže Jessica. „Počela sam vjerovati da su moja mala darežljiva djela nevažna u svijetu ispunjenom boli i u kojem svatko nešto treba. Grad te tjera da budeš brz, ambiciozan, neovisan i samodostatan – kako bismo inače uspjeli pratiti tempo današnjice i tolike cijene životnih troškova? Pretpostavljam da mi je bilo lakše oko sebe stvoriti ‘kukuljicu’ i fokusirati se samo na sebe i svoje potrebe nego da se svaki dan suočavam s patnjom koja se odvija pred mojim očima“, iskrena je Jessica.
Na svu sreću, sva ljudska bića vole. Ljubav i empatija dio su naše prirode. Nedavno su i znanstvenici pokazali da je empatija, osim što se može naučiti, urođena, tj. da je naš mozak programiran za suosjećanje i brigu o drugima. Taj se program „upalio“ i u njihovom umu pa je ovaj dvojac altruističnih dizajnera, nadahnut terapeutskim programima koji u 12 koraka nude promjenu ponašanja ili rehabilitaciju, osmislio eksperiment u 12 koraka kako bi ponovo postali empatični. I to ne iz sebičnih razloga – kako bi se sami bolje osjećali, nego zato što su željeli odbaciti tvrdu ljušturu koju su stvorili oko sebe, vratiti milosrđe u svoju svakodnevicu te uistinu pomoći pojedincima.
Sumnja
Jessica je, priznaje, kao rođeni skeptik zakolutala očima kada su se dosjetili ideje. „Jesam li zaista mislila da ću, prolazeći kroz 12 koraka dobrote, ikome išta napraviti? Hoće li me suočavanje s vlastitom apatijom, manama i strahovima promijeniti nabolje? Ozbiljno sam sumnjala“, napisala je. Usprkos sumnjama i teškim periodima, oboje su posvetili po mjesec dana svakom koraku pretvorivši svoj život u eksperiment koji je prokomentirala naša psihoterapeutkinja Mirta Fraisman Čobanov.
Prema Jessici Walsh i Timothyju Goodmanu, to je bilo ludo putovanje, često psihički naporno i bolno, s puno suza i smijeha, katkada i blizu prekida jer su se suočavali s vlastitim strahovima, predrasudama i praštanjem ljudima koji su ih povrijedili. No, uspjeli su i svoje su hvalevrijedno iskustvo podijelili na blogu 12 Kinds of Kindness kako bi i druge inspirirali na slična djela. Jer, svi uz malo truda možemo otvoriti svoja srca i proširiti vidike, postati srdačniji i empatičniji, stvarati svijet u kojem vrijedi živjeti podsjećajući sebe i druge na to koliko ljubavi na svijetu ima.
.png)
.png)
