Ono što mi ne treba kao zamjena za ono što mi treba
Želja za napretkom i otkrivanjem nečeg novog čini osnovu zdrave ljudske psihe. Nitko se ne osjeća dobro dok stagnira. Međutim, ta zdrava želja za napretkom i otkrivanjem nečeg novog može se pretvoriti u pravu megalomaniju. Još novca, još uspjeha, još pažnje, još odjeće, još seksa, još priznanja, još planova, još – svega i svačega. Nikad dosta. A zapravo, tek kad nam je dosta, u stanju smo sagledati, osjetiti, doživjeti ono što imamo.
Kad stalno jurimo za nečim višim, novim, drukčijim, to znači da bježimo od praznine, težine ili boli koju gomilanjem stvari, titula, uspjeha, partnera (ili nečeg petog) pokušavamo ispuniti ili zaliječiti.
Mnogi od nas su tijekom odrastanja od roditelja dobivali mnogo „onog što im ne treba“ u zamjenu za „ono što im treba“. Neki od nas su u zamjenu za toplinu i ljubav dobivali stvari, neki su dobivali slatkiše, neki pohvale zbog ocjena u školi. Na taj način smo naučili emocionalno vrednovati ono što je zapravo znak pomanjkanja topline, brižnosti, ljubavi.
Kako nastaju sponzoruše?
Ako je otac odsutan zbog posla pa svoju prisutnost pokušava nadomjestiti stvarima (tako da djetetu „ničega ne fali“), njegova se pažnja poistovjećuje s materijalnim obiljem. Ako je riječ o djevojčici, to znači da joj je prvi objekt ljubavi suprotnog spola (otac) u zamjenu za sebe davao krpice, šminku, udobnost...
Moguće je da će ta curica poslije postati „sponzoruša“, da će birati muškarce prema sličnom kodu jer negdje u sebi nosi poruku da je vole ili da njezinu pozornost zaslužuju samo oni koji je vode na egzotična putovanja i kupuju skupe parfeme.
Nezasitno isprobavanje alternativnih metoda
Ljubav je esencijalna kvaliteta čovjeka koju ne možemo zamijeniti ni sa čim. Fascinacija novim i nepoznatim koja tjera na stalno grabljenje naprijed često je kompenzacija, vanjska preslika unutarnje potrage za ljubavlju. Nemir koji stalno tjera da tražimo više i dalje zapravo nas udaljava od mira koji možemo stvarati i njegovati jedino iznutra. Kad smo stalno u planovima i idejama za brže, više, bolje, to znači da zanemarujemo osjećajnu i intuitivnu stranu života.
Sindrom „nikad dosta“ manifestira se na mnoštvo različitih načina. Osim gomilanja stvari, može biti riječ o isprobavanju alternativnih metoda, o stvaranju romantike, o stremljenju poslovnim uspjesima – o svakoj aktivnosti koju ritualno ili kompulzivno ponavljamo ili za kojom čeznemo pa zato stalno o njoj razmišljamo. Suvremeni čovjek je često rob tih takozvanih procesnih ovisnosti koje naizgled zalječuju problem, a zapravo odvlače pozornost od problema.
Svaka ovisnost o aktivnosti ubija doživljaj i smisao same aktivnosti. Na primjer, ovisnik o romantici će vješto režirati situacije kako bi realizirao vlastitu zamisao u koju je zaljubljen. Njegova fascinacija nije usmjerena prema osobi, već prema slici i popratnim sadržajima – prigušenom svjetlu, cvijeću, odjeći, predivnoj panorami. Druga osoba nije stvarna, već je u službi njegove vizije.
Ili, uzmimo primjer žene koja je veoma ambiciozna i gleda samo kako će unaprijediti poslovanje svoje firme. Adrenalin koji se stvara pod stresom svakodnevnih obveza također je vrsta droge. Stalno treba nešto stvarati, održavati, unaprjeđivati, mozak radi sto na sat, vrijeme leti, život prolazi...
Netko ima više, pa želim i ja. Netko je bolji, pa ga moram stići...
Osim unutarnje praznine koju treba nekako popuniti, tu je i drugi glavni pokretač fenomena „nikad dosta“ – zavist. Netko ima više, pa želim i ja. Netko je bolji, pa ga moram stići. Razmišljajući na taj način sami sebi dajemo poruku da smo stalno od nekoga lošiji, da smo uvijek negdje iza. Zbog toga ono što imamo nikad nije dovoljno, a ni ono kako živimo nikad nije dovoljno dobro. Na taj način napuštamo sebe radi mentalne projekcije, radi slike sebe u kojoj smo sustigli onog tko je u nama probudio zavist.
Kad god osjetite da vam nešto stalno nedostaje, da vam „tog nečeg“ nikad nije dosta, znajte da je riječ o specifičnoj vrsti bijega od nekog dubljeg problema. U takvom ovisničkom bijegu aktivnost koja bi nam u život mogla unositi radost i zadovoljstvo postaje prava noćna mora. Počinje se događati da stremljenje brže-više-bolje apsorbira doživljaj života zbog čega se sve više počinjemo osjećati kao automati, a sve manje kao ljudi.
Taman dovoljno
Kako bismo napredovali u ritmu koji nam je prirodan, veoma je važno moći osjetiti kad treba stati i sagledati ono što je iza nas. Sporost je često učinkovitija od brzine i zato je tu i tamo najvažnije jednostavno – odmoriti. Kad razumijemo i osjećamo kako smo došli do sadašnjeg stanja stvari, put dalje je sasvim drukčiji. Sagledavajući svoje postupke imamo priliku učiti kako iz uspjeha, tako i iz pogrešaka i propusta. Nema boljeg poticaja za napredak u budućnosti od osjećaja zadovoljstva onim kako stvari stoje u sadašnjosti.
Izvanjsko stremljenje zvano „nikad dosta“ treba postupno pretvarati u unutarnje stremljenje zvano „taman dovoljno“. Zato, ako ste u petoj brzini, usporite i razmislite o tome što vas je u tu brzinu ubacilo. Kad stremimo više-brže-bolje, zaboravljamo biti prisutni u onom temeljnom – u okusu, mirisu, boji, dodiru. Prisjetite se – život je tu da bismo napredovali unutar njega, a ne mimo njega. U osnovi svega neka ostane doživljaj života.
.png)
.png)
