Majmuniranje uma
Tisućama godina mudri su ljudi nastojali, i još nastoje, ukrotiti svoj raspršeni um koji su budisti, s razlogom, nazvali majmunski um. Dok skače s teme na temu poput majmuna s grane na granu, um nas iscrpljuje i šteti nam. Instinktivno znajući da sve uznemirenosti koje donose patnju potječu iz uma, mnogi su tražili smirenje na razne načine. Rijetki su imali dovoljno strpljenja i mudrosti da temeljito istraže i shvate, iz vlastitog iskustva, što se zapravo događa u površinskom dijelu uma u kojem dominantno živi i pati 99 posto populacije.
Buddha je bio jedan od rijetkih mudraca koji je istražujući primijetio da je naš svakodnevni um uglavnom u stanju konstantne jurnjave, poput pijanog majmuna koji ne prestaje skakati s grane na granu.
Ta jurnjava odnosi se na automatizirane misli (ili naviknute te odgojem i okolinom uvjetovane točke gledišta i vjerovanja) koje poput pop up prozorčića imaju tendenciju iznenada i neočekivano iskakati u polje naše svjesne percepcije. Iako ne predstavljaju stvarnost, oni su realna prijetnja našoj dobrobiti ako ih ne preispitujemo i ako ih doživljavamo kao nepobitnu istinu i time sebi stvaramo problem.
Problem je vjerovanje u taj show
Dakle, Buddha je otkrio da je majmuniranje, tj. lutanje uma u njegovoj samoj prirodi i da to, na našu veliku sreću, uopće nije problem sam po sebi. Problem je to što smo skloni vjerovati u show koji izvodi majmunski um u režiji ega, a upravo to nas ukopava (ili izolira) u iluziji. Inače, osim majmunske, postoje i druge esencijalne dimenzije uma koje su po svojoj prirodi mirne i postojane, kao dubine mora, bez obzira na sve što se događa na umskoj periferiji u kojoj svi tako često boravimo.
Ključno je pitanje želimo li i kako uspostaviti svoj vlastiti identitet u toj suštinskoj dimenziji uma, umjesto da neprestano proganjamo sami sebe na krilima majmunskog uma u fragmentiranoj realnosti koja je zapravo trenutačna i fiktivna – dakle, čista obmana.
Meditacija
Da bi se probudila istinska želja (nužno pogonsko gorivo) za slobodom – ili životom izvan majmunskog uma – neophodno je napustiti zonu udobnosti i sa živom radoznalošću istraživati, kao što je to činio i sam Buddha. Tako ćemo iz prve ruke uvidjeti, tj. iskusiti, što se to događa u umu, a zbog čega patimo i čamimo izolirani od stvarnosti.
Tradicionalan i nezamjenjiv način formalnog istraživanja bio je i ostao meditacija. U suštini, formalna meditacija svodi se na postojanu prisutnost ovdje i sada te nepristrano promatranje (ili svjedočenje) onoga što se događa u umu, tijelu i neposrednoj okolini, bez analiziranja onoga čemu svjedočimo. No, formalno samoistraživanje u točno određeno vrijeme na određenome mjestu nije dovoljno.
Pravo istraživanje je neformalno u odnosu na vrijeme i prostor. Drugim riječima, ono je životno, iz trena u tren, od početka života do smrti. Toliko toga ima da se uvidi. Jedan je život prekratak za to. Srećom, ne moramo ulaziti u detalje istraživačkog rada da bismo došli do suštinskog uvida koji će nam osvijetliti glavnu istinu, a to je da majmunski um – naša druga, fantomska priroda – nema veze s onim što mi uistinu jesmo. To otkriće može pokrenuti nepovratan proces vraćanja prirodnom stanju bića.
Da bismo se vratili prirodnom stanju bića, važno je:
Imati iskrenu namjeru otvoriti se prema samospoznaji.
Ova namjera ne dolazi iz glave, nego iz srca. Srce u svojim dubinama žudi za istinom, za razliku od glave koja uvijek ima važnijeg posla i odvraća nam pozornost od naše suštine prema površnim događanjima. Glava, tj. um koji nema kontakt sa srcem, uvijek je u oblacima i luta pomoću pop up prozorčića (identifikacije s mislima).
Potrebno je spustiti se od vrata nadolje kako bi se probudio plamen iskrene namjere da dominantno boravimo u cijelom tijelu – otvoreni kao bebe. To znači da moramo biti spremni napustiti sigurnu zonu, tj. vlastitu romantiziranu interpretaciju života.
Imati volju i snagu priznati i prihvatiti mogućnost padova, kao i same padove nad kojima nemamo (niti je moguće imati) kontrolu.
Ovaj oblik volje je presudan, pri čemu je važno imati na umu način kako se ego održava na životu. Ako vlastiti identitet strogo definiramo kroz ego, bit će nam vrlo teško prihvatiti padove. To će posebno biti teško ako imamo interesa, tj. ako smo u poziciji da izigravamo nepogrešivog učitelja – savršen primjer za druge. U kontekstu ove teme, pad je svako doživljavanje imaginarnog sadržaja stvarnim. Prema tome, koliko god smo duhovno razvijeni ili mislimo da jesmo, past ćemo milijun puta (tu nema dileme) kao zrele kruške na majmunske fore uma.
Izgleda kako nema drugog puta. Moramo proći kroz nebrojene padove da bismo, konačno, počeli sumnjati u misli, komentare, interpretacije, zaključke i vjerovanja koja gotovo konstantno naviru iz imaginarne prašume uma. Kako razvijamo najvažniju sposobnost koja nam omogućava razlučiti misli od stvarnosti, tako se spontano pokreće proces dezidentifikacije od imaginacije, tj. misli, sve dok se ne iskorijeni, u svoje pravo vrijeme, i sama tendencija prema identifikaciji – a to je stvarna sloboda.
Imati želju vratiti se originalnom stanju bića, ili pravome sebi, koje je izvan utjecaja svega što se događa na periferiji uma, a time i periferiji života.
Ovaj faktor ovisi o prethodnima i nije ga moguće ostvariti voljnom odlukom jer je on – u rukama milosti. Da bi život izvan majmunskog uma postao naš prioritet, trebamo iskustvom uvidjeti kako je život unutar majmunskog uma: a) isprazan i neispunjavajuć jer nas udaljava od najdubljih težnji vlastitog srca; b) prepreka za očuvanje integriteta i psihofizičkog zdravlja; c) dosadan kao što je zatvor dosadan u odnosu na život izvan zatvorskih žica; d) suštinski manjkav kad je riječ o mogućnosti izražavanja vlastite istinske prirode koja je čista radost, blagost, jednostavnost, neustrašivost i bezgraničnost.
Da bismo živjeli smisleno i izvan vrtloga uma, važno je nebrojeno puta sebi postavljati pitanje – i to ne samo glavom nego i srcem: Što je ono što zapravo želim? To nas pitanje vodi na pravi put – onaj kojim je moguće negdje napredovati umjesto da završavamo na stranputicama i slijepim ulicama.
.png)
.png)
