Duhovna sloboda

U pronalaženju novih spoznaja pomalo sam nezasita, stalno otvaram nešto novo, razne duhovne teme. Povremeno idem u crkvu, a uz to me zanimaju i drugi duhovni smjerovi. Primjerice, bavila sam se reikijem, posjetila sam međunarodni duhovni centar Damanhur i sudjelovala na seminarima o kvantnoj fizici, prošla sam integralnu meditaciju i školu prepoznavanja sinkroniciteta kod vrsnog učitelja Adriana Predraga Kezelea, proučavala sam čuvenu Knjigu Znanja koja iz potpuno drugačije perspektive vidi naš planet i smisao našeg postojanja... Sve su to prelijepa iskustva, ali nisam se trajno uz njih vezala, nego uvijek idem još korak naprijed, po novu dozu spoznaje.

Nerijetko me ljudi pitaju zašto se ne zadržavam, zašto idem dalje. Neki to tumače kao duhovni (ili duševni?) nemir, ali mene jednostavno zanima puno toga, želim slobodno birati svoje putove. Sva moja traganja pokazala su mi da svi duhovni pravci i sve takve knjige govore o jednom te istom, samo na različite načine. Lijepo je kad spoznaš da svi putovi vode prema Jednom. No, čini mi se da se ljudi ponekad previše vežu za jedan jedini put, za jednog učitelja, jednog vođu, što se lako može pretvoriti u sektu. Smatram da je bolje svoj put malo odvojiti od strogo zacrtanog pravca nego biti sljedbenik nekog učitelja ili vođe.

Ne planiram, nego jednostavno prihvaćam

Očekujem da ću još puno toga učiniti u životu, ali planiranje mi se čini nepotrebnim. Stvari se jednostavno događaju i ja ih prihvaćam. Lijepo mi je kad se probudim ujutro, dovoljan mi je taj novi dan, u tom trenutku ne treba mi onaj prekosutrašnji. Želim svima da postignu svjesnost o trenutku u kojemu jesu i zahvalnost – da više zahvaljuju na onome što imaju umjesto jamranja zbog onoga što nemaju. Zahvalnost čovjeku stvarno čini dobro, donosi radost.

Razgovori ugodni...

Nakon što sam odradila više od tisuću intervjua, ljude koje upoznajem smatram svojevrsnim anđelima koji se pojavljuju u mom životu da mi ukažu na neke stvari. U sat, dva intervjua čovjek može puno toga doznati i naučiti. To je „win-win situacija“ u kojoj obje strane dobivaju. Ljudi vole sa mnom razgovarati jer kroz odgovore na postavljena pitanja (možda ih to baš nitko dotad nije pitao) izgovore spoznaje koje su negdje duboko u njima čučale, a da to nisu ni znali. Svima su nam potrebni sadržajni razgovori u kojima se otvaraju životne teme na koje u svakodnevnoj jurnjavi teško i pomislimo.

Blaženo doba zrelosti

Ne razumijem današnju potrebu da se zaustavi starenje, pa to je prirodni proces. Naravno, treba voditi računa o izgledu jer to je sastavni dio higijene, ali činiti drastične poteze kako bismo nekoga prevarili da smo mlađi nego što jesmo, to ne razumijem. U zreloj dobi konačno naučimo i shvatimo neke stvari pa bismo samim time trebali biti kvalitetnije osobe. Pubertetski je način razmišljanja proučavati svoj odraz u ogledalu, jadikovati zašto nismo ovakvi ili onakvi, čuditi se tjelesnim promjenama. Nisam više u pubertetu, nego sam takva kakva sam. Naravno, imam bore, to je prirodno. Doduše, ponekad je lijepo kad te malo fotošopiraju... Šalim se!

Odgovornost za zdravlje

Promijenila sam način prehrane prije dvadesetak godina, kada je moja kći Zorana u pubertetu imala želučane tegobe pa smo iskušavale razne metode. Najprije je iz kuće otišlo crveno, pa bijelo meso, pa sve bijelo (npr. bijelo brašno i šećer), pa sve prženo... Ostale smo na ribi i na kuhanome. To je ublažilo Zoranine tegobe, a i meni je izuzetno godilo.

Poslije, kako sam duhovno sazrijevala i čitala takvu literaturu, zapitala sam se zašto bih uopće jela bića koja se brinu o svojima mladima. Bilo mi je sve teže pomisliti da jedem biće koje ima suosjećanje. Međutim, ostala sam na ribi; to je možda licemjerno, ali činjenica je da sam morsko dijete, rođena sam na otoku Molatu pa je to moja prirodna prehrana. Također je činjenica da neke bjelančevine moramo unijeti u svoje tijelo, a radije jedem ribu nego soju u koju nemam povjerenja. Tako sam ostala na ribi i povrću. Jedem i jaja, i mlijeko, zapravo kefir – kupujem samo svježe mlijeko od kojega sama pripravljam kefir.

Imam problema s kralježnicom pa redovito vježbam svakoga jutra kako bih se tijekom dana mogla lakše kretati. Smatram da je obaveza svakoga, a osobito nas koji smo prešli pola stoljeća života, odgovorno se brinuti o svom zdravlju. Jer, ako to ne radim, past ću nekome na teret, a otkud mi pravo da se ponašam tako ležerno? Naravno, nikad ne znaš što te čeka u životu, ali ono što možeš napraviti – treba napraviti.

Ekološko spašavanje stvari

Krajem osamdesetih pokrila sam si mnoge životne troškove šivajući za ondašnji Posrednik. Izrađivala sam model majice koji je tada bio vrlo tražen, a vrijednost mu je bila gotovo jednaka vrijednosti traperica pa sam uspjela dobro zaraditi. Prema mojoj procjeni, prodano je više od tisuću majica koje sam sašila, možda i tisuću i pol. Danas šivam samo za unuke, i to kad treba nešto oplemeniti. Primjerice, unuka preraste neku lijepu majicu, a ja na nju našijem suknjicu i tako je pretvorim u haljinicu. Volim spašavati stvari, to je ekološki pristup koji se može nazvati i bodulskim zbog mojih otočkih gena.

Morske refleksije

Slikanjem sam se počela ozbiljnije baviti prije 15-ak godina, pohađala sam slikarski tečaj, a prije nekih pet godina čak sam imala izložbu. No, smatram da nema potrebe za time, slikam sebi za gušt, zajedno sa svojim pajdašicama s tečaja. Uglavnom su to morski motivi, detalji poput refleksije svjetla u plićaku ili iz podmorja... Ponekad me i neka podvodna fotografija inspirira na slikanje. Na moru provodim godišnji odmor; posljednjih nekoliko godina dolazim početkom lipnja, kad još nije gužva i još sve miriše na mediteransko bilje pa punim plućima mogu uživati u otoku i moru...