Posljednjih godina jedna neobična tehnika osvojila je one koji slijede put duhovnog rasta. Podrijetlom je s Havaja, pri izgovoru njenog imena, ho’oponopono, lomi se jezik, no zapravo je riječ o vrlo jednostavnoj metodi koja će vas ...
Izvor: Marko Grubišić
žena
Izvor: Marko Grubišić
Čišćenje starih programa
Energična i živopisna, Mabel me osvojila praktičnim pristupom i neposrednošću. Na samom početku pojasnila nam je da je osnovna svrha ho‘oponopona čišćenje, odnosno otpuštanje starih programa koji se neprestano vrte u našoj podsvijesti te se manifestiraju u raznim za nas nepovoljnim situacijama. No ključ je u tome da na sve te „probleme“ počnemo gledati kao na priliku za čišćenje starih programa.
Izvadila je CD-player, pustila glazbu i slikovito nam objasnila da te programe možemo zamisliti kao CD-e koji neprestano sviraju u našoj podsvijesti. Svaki puta kad upotrebljavamo ho‘oponopono alate za čišćenje, poput ponavljanja riječi „hvala ti“ ili „volim te“, dajemo nalog svojem podsvjesnom umu da promijeni ploču. „Kad zaustavimo CD, brišemo stvari prije nego što se manifestiraju, ne moramo slušati svih 15 pjesama na njemu. No tad počinje svirati drugi CD. CD-i uvijek sviraju, stoga cijelo vrijeme moramo čistiti, 24 sata dnevno.“
Dok je Mabel nastavljala s pričom, ja sam odlučila ho‘oponoponu dati šansu i pokušala u sebi ponavljati: „Hvala, hvala, hvala.“ Možda sam uspjela održati tu mantru minutu ili dvije, ali moj uvijek zaposleni um ubrzo je morao razmišljati o nečemu drugom, pa o nečemu trećem. Čistiti 24 sata dnevno? To mi se činilo nemogućim! No kako je Mabel dublje ulazila u filozofiju ho‘oponopona, stvari su – barem u teoriji – postajale jasnije.
Tri razine svijesti
Prema tome drevnom havajskom vjerovanju, svi se zapravo sastojimo od tri razine svijesti. Na najvišoj je razini naša nadsvijest (aumakua). Ona nas povezuje s božanskim, ima visoku frekvenciju vibracije i smatra se očinskom figurom. Ispod toga je svijest (uhane), odnosno naš um, koji je povezan s majčinskom energijom. Na najnižoj je razini podsvijest (unihipili), odnosno naše unutarnje dijete. Ono je naš emotivni dio, naša banka sjećanja koja sadrži sve stare programe i sjećanja iz prošlih života. Povezana je s teškim, najnižim frekvencijama.
Svaki put kad kažemo „hvala“, naša svijest upućuje molbu našem unutarnjem djetetu da čisti te stare obrasce, odnosno programe. Naše unutarnje dijete potom taj zahtjev šalje našoj nadsvijesti. S obzirom na to da je nadsvijest povezana s božanskom energijom ili manom, mana se na zahtjev spušta do nas i čisti naše programe. Vježbajući ho‘oponopono, njegujemo odnos sa svojim unutarnjim djetetom i učimo ga da samo čisti, na autopilotu. Što češće iniciramo čišćenje na svjesnoj razini, to je veća vjerojatnost da će naše unutarnje dijete nastaviti čistiti za nas i dok se mi bavimo drugim stvarima.
Alati izrazito lagani, kao da su napravljeni za djecu
Kako znamo da je dijete u nama preuzelo ulogu čišćenja? Mabel je to pojasnila na svojem primjeru. Ispričala nam je kako je jednoga dana, dok je radila nešto drugo, čula mali, ali jasan glas koji je rekao: „Prekidač za svjetlo.“ Bio je toliko jasan da se osvrnula, no kad je vidjela da nikog nema, shvatila je da je čula glas svojeg unutarnjeg djeteta, koje je čistilo i onda kad je ona bila zaokupljena drugih stvarima. „Prekidač za svjetlo?!“ pitat ćete. Da, i to je jedan od alata za čišćenje u ho‘oponoponu. Mabelinim riječima: „Alati za čišćenje izrazito su lagani, kao da su napravljeni za djecu. Možda će vam se činiti da je sve ovo dječja igra, no moramo naučiti ponovno biti djeca.“
Sve te mantre koje ponavljamo dok čistimo, pojasnila je Mabel, lozinke su koje sadrže osnovnu poruku ho‘oponopona: „Žao mi je. Oprosti mi za sve unutar mene što je ovo uzrokovalo.“ Izgovarajući ih, preuzimamo stopostotnu odgovornost za sve što se oko nas događa, no činimo i nešto mnogo važnije. Mabelinim riječima: „Kad kažemo ‚hvala, hvala, hvala‘, otpuštamo stare programe i imamo povjerenja u život. Možemo biti sretni i smireni bez obzira na to što se događa oko nas.“
Hvala, hvala, hvala
Osim toga, prakticirajući ho‘oponopono učimo jednu od najvažnijih i najtežih lekcija na putu osobnog rasta: vježbamo prisutnost u sadašnjem trenutku. Kad smo dovoljno prisutni da se sjetimo ponavljati „hvala, hvala, hvala“, time prekidamo svoj majmunski um u njegovu skakanju s grane na granu i na trenutak se vraćamo u prazninu, nulu, prostor u kojem možemo biti autentični. To je isti prostor u koji ulazimo kad vježbamo jogu ili meditaciju, prostor u kojem nas može dotaknuti čista inspiracija.
Uvijek se iznova vraćajući u taj prostor, malo-pomalo dolazimo do važnog uvida: „Mi nismo svi ti programi, nismo sva ta sjećanja koja neprestano vrtimo“, objasnila nam je Mabel. „Nismo naša mišljenja i sudovi. Mi smo iznad svih tih problema. Kad uistinu postanemo svjesni sebe, možemo početi samo promatrati svoje probleme, a ne se s njima poistovjećivati.“ Tada se u potpunosti otvaramo prema životu i vjerujemo da će nam prave stvari doći u pravo vrijeme.
