Princip dualnosti jedan je od najteže shvatljivih i najteže prihvatljivih principa života na Zemlji. U našem svijetu sve dolazi u parovima suprotnosti – život i smrt, dobro i zlo, sreća i tuga, zdravlje i bolest, svjetlo i tama... ...
Kažu da su najvažnija životna pitanja ona koja postavljaju djeca. Kao i mnogu djecu, mene je, kad sam bila mala, jako mučilo pitanje zašto na svijetu mora postojati ono "loše" - patnja, nepravda, bol, tuga, nemir, teškoća... Zašto ne može uvijek i sve biti samo dobro? Da ne postoji loše, ne bismo znali što je dobro, objašnjavali su mi stariji. „Tko kaže?“ čudila sam se. Da je sve dobro, bilo bi nam dosadno, pokušavali su se našaliti neki. „Dosadno? Kako bi nešto što je uvijek lijepo moglo biti dosadno?“ bila sam uporna.
Samo pola realnosti
Princip dualnosti jedan je od najteže shvatljivih i najteže prihvatljivih principa života na Zemlji. U našem svijetu sve dolazi u parovima suprotnosti – život i smrt, dobro i zlo, sreća i tuga, zdravlje i bolest, svjetlo i tama... Zbog tog principa većina nas neprestano doživljava samo polovicu realnosti – kad smo nesretni, ne možemo istodobno osjetiti sreću; kad smo bolesni, nemoguće je da osjetimo zdravlje; kad smo uspješni, nema ni traga neuspjehu...
Samo duboko prosvijetljeni ljudi doživljavaju cjelovitost života, odnosno, uvijek njegove obje strane. Parova polariteta ima bezbroj i oni čine život onakvim kakav jest, međutim, svi bismo rado, baš kao ja kad sam bila dijete, izbjegli negativno.
Iz plusa u minus
Moje istraživanje o tome što učiniti s neugodnom polovicom para, kako se lakše s njom nositi, prihvatiti, kako se osigurati da ne pretegne i preplavi nas, nastavilo se desetljećima. Upoznala sam na tom putu mnoge tehnike, metode i filozofije koje su težile „pozitivnom“ polaritetu, zanemarujući ili negirajući „negativni“. Imperativ vječne sreće i brza rješenja velikih životnih tema u vrijeme new agea doživjeli su veliku popularnost.
Što je metoda snažnije gurala prema plusu, obećavajući vječnu sreću, ultimativni uspjeh ili trajno ostvarenje snova, to se klatno nakon nekog vremena snažnije vratilo u drugu krajnost, razočaranje i neuspjeh. Rješenje nije težiti jednom, a bježati od drugog, jer drugo neizbježno postoji i na to će nas prije ili poslije podsjetiti. Rješenje je u njihovoj integraciji - ujedinjenju polariteta, čime se najviše možemo približiti cjelovitom doživljaju života. Tada dobivamo slobodu.
Zašto činimo stvari koje ne želimo
Integraciju polariteta poznaju mnoga učenja, među ostalim i taoizam principom jina i janga te kabala. Ona kaže da moramo neutralizirati suprotnosti i dovesti svijest u središnju točku koja ih obje obuhvaća, a to je takozvani srednji stup kabale.
Ja sam integraciju polariteta učila od Živorada Mihajlovića Slavinskog, beogradskog psihologa i duhovnog učitelja koji već više od četrdeset godina proučava različite duhovne škole i razvija vlastite sisteme duhovno-psihološkog rada. Autor je brojnih knjiga, osamdesetih godina prošlog stoljeća osnovao je Udruženje psihotroničara, društva koje se bavilo istraživanjem parapsihologije, a njegova su se učenja proširila po cijelom svijetu.
Prije 14 godina stvorio je sistem PEAT, što je kratica od „primordijalne energije, aktivacija i transcendencija“. „Svatko od nas u sebi nosi brojne parove polariteta, mir i nemir, moć i nemoć, ljubav i bol, ja i drugi, materijalno i duhovno... No, jedan je par za svakoga od nas najvažniji, određuje naš osnovni životni problem, polaritete u kojima se odvija igra našega života“, kaže Slavinski. Taj par nazvao je osobnim kodovima. Kodovi čine neugodnu psihološku klackalicu u životu čovjeka i on oscilira od jednog do drugog sasvim nesvjesno, stalno se pitajući zašto čini stvari koje ne želi. Ali to nije jedina zamka osobnih kodova.
