Naša slika situacije
Svi, više ili manje, iskrivljujemo realnost. Doživljavamo svijet kroz prizmu svojih prethodnih iskustava, želja, potisnutih osjećaja i naučenih koncepata. Realnost koja je ogoljena, objektivna, bez imalo boje ili patine koju joj daje čovjekova subjektivnost zapravo i ne postoji. Ipak, postoje neke realne činjenice s kojima se možemo složiti kao, na primjer, kada nešto mjerimo metrom, on jasno pokazuje dužinu, visinu, širinu...
No svako udaljavanje od materijalnog nosi i specifično, ljudsko „iskrivljenje“ pa različiti ljudi istu situaciju mogu doživljavati i tumačiti na vrlo različite, a ponekad i sasvim oprečne načine.
Iako je većini nas to poznato, ipak smo skloni itekako se boriti da ustoličimo svoje mišljenje ili svoju sliku realnosti kao pravu. To se manifestira u vrlo mnogo situacija. Na primjer, u odnosima – kada imamo ideju o tome kako bi se netko trebao ponašati ili što bi trebao misliti i ne možemo se pomiriti s time da ga ne možemo promijeniti.
Zatim, u poslovnim poduhvatima – ako, primjerice, imamo ideju o tome kako bi tržište trebalo reagirati na neki naš proizvod, a to se ne dogodi no mi uporno nastavljamo gurati svoju ideju i ulagati sve dok nas to ne odvede na rub propasti.
Zato što smo tako odlučili
Ili kada se trudimo i ulažemo u ostvarenje slike „savršenog sebe“ ili svoje idilične obitelji pa svako malo krećemo za nekom drugom slikom ili idejom... Zato je jedna od najvažnijih vještina koju možemo razviti – otpuštanje tih slika.
O tome kako takvo otpuštanje može biti blagotvorno sigurno ste već negdje čitali, ali nije baš tako jednostavno kakvim se čini. Postoji velika razlika između mentalnog i emotivnog otpuštanja. Kada nešto otpustite „zato što ste tako odlučili“, vrlo je moguće da ste tom odlukom samo potisnuli osjećaje.
Ključne riječi - ne mogu
Na primjer, recimo da imate kćer koju povremeno čuva vaša majka koja, po vašem mišljenju, ne odgaja unuku dovoljno dobro jer katkad zanemaruje njene potrebe, ponekad je bezrazložno okrivljuje i slično. Recimo da ste shvatili kako svoju majku ne možete promijeniti i da će se ona i dalje ponašati u skladu sa svojim uvjerenjima o „dobrom odgoju“, ali ste, također, shvatili da bi vam bilo vrlo nezgodno kada biste trajno odbili njenu pomoć, a uz to, ne biste htjeli uskratiti djetetu druženje s bakom, a ni baki iskustvo druženja s unukom jer, na kraju krajeva, nije baka u svemu baš tako loša – ima i puno pozitivnih osobina.
I što se događa? Želite zaštititi svoje dijete, ali ne možete to napraviti sasvim onako kako vi smatrate da bi bilo najbolje.
„Ne možete“ – je zapravo ključni dio. Kada biste, u ovom primjeru, pomislili na nemoć, to sigurno ne bi bio ugodan osjećaj jer bi vas ta nemoć sigurno podsjetila i na vlastitu nemoć koju ste osjećali u djetinjstvu kada zaista niste imali baš nikakve mogućnosti promijeniti majčino ponašanje u situacijama u kojima ona nije prepoznavala vaše potrebe ili vas je okrivljavala bez razloga.
Nemoć je jedan od najtežih osjećaja koji je zapravo više tjelesna senzacija nego osjećaj. Tromost, iscrpljenost, težina u tijelu – glavne su manifestacije nemoći. Kada nije prepoznata i dopuštena, nemoć prevlada – muči nas pretjeranim razmišljanjem i smišljanjem strategija, a nakon toga smo strašno iscrpljeni, odnosno – nemoćni.
Mnogi ne razlikuju nemoć od poraza. Ako nekoga ne uspijete uvjeriti u ono kako vi vidite stvari ili ako ne uspijete ostvariti neku svoju ambicioznu ideju, lako se možete osjetiti poraženima. Poraz nosi jednu vrstu poniženosti, srama – to je slika neprihvaćenog, nemoćnog sebe pred zamišljenim drugima. Ovaj „drugi“, bilo da je riječ o osobi ili o stvarnosti koja vam nije „otvorila put“ za realizaciju vaše ideje, ispada pobjednik.
Kad prođe, slika se razbistri
Prihvaćanje nemoći je nešto drugo, to je intiman proces, dopuštanje „tonjenja“ u tijelo onda kada um mislima i predodžbama gradi napetost, tj. idejom kontrole. Potom nemoć neko vrijeme traje, a kada prođe, slika se razbistri i puno toga izgleda sasvim drugačije. Ponovo se počinje buditi zdrav osjećaj moći, ali ovaj put je taj osjećaj moći drugačije usmjeren. Ako već ne možemo promijeniti nekoga ili nečije mišljenje, sigurno postoji nešto što možemo promijeniti – svoje ponašanje, svoja očekivanja ili se možemo udaljiti i usmjeriti na odnose koje smatramo kvalitetnijima.
Jednako tako možemo reagirati i u slučaju kada se naša poslovna ideja ne može realizirati – nakon prihvaćanja nemoći i otpuštanja slike uspjeha („tonjenje“ u nemoć automatski gasi tu sliku) odjednom ćemo početi primjećivati druge načine koji bi nas možda mogli voditi prema cilju, ako ne u potpunosti, onda barem jednim dijelom.
Prizemljeni i sposobni ići dalje
Čini se paradoksalnim, ali upravo prihvaćanje i dopuštanje nemoći izvor je zdrave psihičke moći. Nemoć je izvrstan učitelj – samo joj, za početak, treba dopustiti da smije postojati i da se može izraziti, unatoč tomu što joj glas i boja nisu baš ugodni.
Iako na prvi pogled izgleda da nas čini nesposobnima, nemoć nas prizemljuje i zato nas čini sposobnima ići dalje na duge staze – kako u kreiranju kvalitetnih odnosa, tako i u ostvarivanju želja i ideja.
.png)
.png)
