Prvo izdanje knjige Razgovori s Bogom: jedan neobični dijalog Neale Donald Walsch objavio je 1995. godine i izazvao različite reakcije čitateljske publike. Mnogi su bili zapanjeni i oduševljeni, a neki i užasnuti. Knjiga je ubrzo postala izdavački fenomen, zajedno s desetak novih svezaka iz istoimene serije koji su uslijedili.

Brojnim knjigama i dokumentarnim filmovima koje je snimio do danas utjecao je na živote milijuna ljudi širom svijeta. Zahvaljujući svom radu i utjecaju duhovnih učitelja kao što su Mooji, Deepak Chopra, Eckhart Tolle i mnogi drugi, Walsch vjeruje da posljednjih godina ljudska rasa pokazuje mali napredak u našem evolucijskom procesu, otkrivajući nove i dublje načine razumijevanja nas samih, Života, Boga i našeg boravka na planetu Zemlji.

Prije gotovo dvadeset pet godina počeli ste zapisivati svoje razgovore s Bogom i od tada svojim knjigama utječete na veoma mnogo ljudi. Kako ste uopće shvatili da razgovarate s Bogom?
Počelo je tako što sam čuo misli, potpune rečenice, kao odgovore na pitanja koja sam postavljao sam sebi: „Što trebam učiniti da bih živio dobro?“; „Što sam učinio da sam zaslužio ovakav život, koji je neprestana borba i mučenje?“ U to sam vrijeme imao obiteljskih i poslovnih problema, bio sam bolestan, razočaran i ogorčen, čak i bez krova nad glavom.

Pitao sam se zašto se moram toliko mučiti i počeo sam zapisivati odgovore. Bilo je to poput zapisivanja diktata. Naravno da sam se isprva pitao kako je to moguće i mnogo toga nisam razumio. No, na svako pitanje koje sam postavio dobio sam vrlo jasan odgovor. Odgovori bi mi dolazili gotovo odmah, čak i prije nego što sam ih stigao zapisati u malu žutu bilježnicu koju sam držao na stolu. To se pretvorilo u jedan dug razgovor, u obliku pitanje-odgovor, i tako su nastale moje prve dvije knjige.

Kako ste zapravo čuli obraćanje Boga, kao osjećaj, senzaciju, glas ili nešto drugo?
Najprije sam iznad svog desnog ramena čuo glas kako mi govori. Naravno, bio sam vrlo iznenađen. Bio je to vrlo prisutan, nježan glas. Tih i blag. Bio je to muški glas koji me pitao: „Neale, želiš li zaista odgovore na svoja pitanja ili si samo frustriran?“ Odgovorio sam mu: „Ako imaš odgovore na moja pitanja, bilo bi odlično čuti ih.“ I u tom trenutku taj se glas, ne znam kako to objasniti, nekako povukao u moju glavu i nije više bio glas izvan mene, nego unutarnji glas, kao glas mojih misli, ali bilo je vrlo jasno što mi govori. Nisam tada mislio napisati knjigu o tome, to sam doživljavao kao osobno, intimno iskustvo.

Kako raspoznajete Božje poruke i odgovore od svojih vlastitih misli?
Od početka mi je bila jasna ta razlika jer sam dobivao odgovore o kojima nisam ni sanjao da su mogući. To su bili odgovori koje nikad nisam ni čuo, ni zamišljao; niti ih pročitao, niti igdje vidio. Evo jednog primjera koji me se zaista duboko dojmio. Bog mi je, gotovo na samom početku, rekao: „Deset zapovijedi ne postoji.“ Bio sam zapanjen. Nikada do tada nisam takvo što čuo, ni u svojoj religiji koju sam prakticirao u mladosti – bio sam katolik – ni u bilo kojoj drugoj religijskoj literaturi.

I kad sam pitao Boga da mi to objasni, pitao me je: „Kome bih naređivao kad ne postoji ništa drugo osim mene, kad je sve Jedno i sve stvari koje postoje dio su iste cjeline? I koga bih kaznio kad se moje naredbe ne bi poštovale? I budući da sam ja sve što postoji, imam sve što postoji i mogu stvoriti što god hoću, zašto bih ikome naređivao da učini išta?“ Bio sam potpuno razuvjeren i tad sam shvatio da odgovori dolaze iz božanskog izvora mudrosti koji živi u svima nama.

Rekao mi je: „Znat ćeš prepoznati božanski izvor tako što su moje poruke uvijek riječi mira, radosti, ljubavi i slobode, bez straha i ograničenja. Ako ono što osjećaš ili misliš ima bilo kakav negativan aspekt, strah, ograničenje ili sumnju, to ne dolazi iz božanskog izvora u tebi, nego dolazi iz tvojih sjećanja, tvog uma ili nečega što si naučio u prošlosti.“

Mislite li da svatko može čuti Boga? Zašto nama ostalima to ne polazi za rukom? Što prosječnog čovjeka sprečava da se otvori tome?
U svim našim dijalozima Bog mi je uvijek ponavljao da nisam jedini koji može razgovarati s njime. Rekao mi je: „Nemoj misliti da si nešto posebno, ja neprestano govorim svim ljudima. Nije pitanje kome govorim, nego tko može čuti.“ Prosječan čovjek ne čuje Boga jer je uronjen u svoje kulturno naslijeđe, to nazivam kulturnom pričom.

To je priča koja se stvarala tisućama godina kroz ljudsku povijest i tvrdi da je Bog tamo negdje, a mi ovdje dolje te da ne postoji povezanost među nama. To je vrsta teologije koja inzistira na tome da je Bog nešto izvan nas, a ljude koji razgovaraju s Bogom smatra luđacima i hereticima, onima koji izmišljaju, jer postoji duboko usađeno uvjerenje da Bog ne razgovara s običnim ljudima.



U Zagrebu ste održali niz predavanja čija je glavna tema bila kako u materijalnom svijetu živjeti duhovno, sretno i ispunjeno. Koja je vaša preporuka?
Odgovor leži u tome da svatko od nas sam sebi odgovori na četiri osnovna pitanja u životu: Tko sam ja uistinu? (u kozmičkom, najvišem smislu našega života, ne u ulogama koje svakodnevno živimo); Gdje sam sada, u ovom trenutku, u svom životu? (ne u smislu geografskog položaja, nego što nam se događa iskustveno); Zašto sam tu gdje jesam, kakvo iskustvo trebam proživjeti sada? i na kraju Što mogu učiniti s time, kakva mi se prilika pruža tim iskustvom, što trebam naučiti?

Svakoga od nas Život poziva da potpuno prihvati svoj istinski identitet i pred nas stavlja izazov da se usudimo biti i istraživati ono što jesmo. Tražeći odgovore na pitanje Tko sam ja uistinu? možda se trebamo zapitati Jesam li ja samo tijelo, ili i um i duša, ili ih zapravo samo posjedujem? Tada se trebamo zapitati Tko je taj „ja“ koji posjeduje tijelo i um? Želim doći do odgovora koji će imati stvarno značenje u kontekstu našeg života i imati neke praktične posljedice ili primjene u našoj svakodnevici. Ne želim da ostanemo samo na hipotetskim odgovorima, nego da pronađemo praktičnu korist kako bismo produbili svoje ljudsko iskustvo i poboljšali svoj život.

Vaša je teza da svatko od nas namjerno odabire svaku svoju emociju. Što ste zapravo mislili pod time i kako to objašnjavate?
Ukratko, mi biramo svoje emocije zapravo i isključivo na temelju podataka koje naš um ima o našim iskustvima u prošlosti, odnosno načina na koji se sjećamo svojih iskustava. Naš um procesira i obrađuje svako naše iskustvo i pri svakom novom iskustvu on se poziva na prošla iskustva. Na temelju njih predlaže nam reakcije na to novo, sadašnje iskustvo. Reakcije su naše emocije i osjećaji. One se javljaju na svako iskustvo – to može biti kiša koja pada u subotu, automobilska nesreća koja se dogodila, to što nas je napustio dugogodišnji partner ili smrtni slučaj u obitelji.

Mislimo o tome na određeni način i reagiramo vrlo brzo, automatski, isključivo na temelju informacija koje ima naš um. Duhovni majstor, pak, čini nešto drugo – jednostavno povećava broj informacija koje um ima tako što poseže i za informacijama koje posjeduje naša duša. Tako odjednom ima puno više mogućnosti na temelju kojih može odabrati svoju reakciju. Tada svoje iskustvo možemo promatrati u drugačijem kontekstu pa možemo i drugačije reagirati, odlučiti kako ćemo se osjećati i koju emociju izraziti. To je ono što duhovni majstori oduvijek rade drugačije jer su naučili gledati život ne samo kroz svoj um nego i svojom dušom.

U Hrvatskoj je izdana i vaša zadnja knjiga 'Devet promjena koje će promijeniti sve'. Zašto se toliko bojimo promjena?
Bojimo se promjene iz jednostavnog razloga što ne znamo što će se dogoditi. Pitamo se: „Što sad, hoće li to biti dobro ili loše za mene?“ Ponekad bi ljudi radije da stvari ostanu onakve kakve jesu samo zato što ne znaju što će im promjena donijeti, kako će se promijeniti njihov život.

Duhovni majstori ne boje se promjene jer im je potpuno jasno da se ništa ne može dogoditi što nije za njihovo dobro. Oni vjeruju da je sve što se događa u našu korist, svaka promjena je promjena nabolje. Pa tako čak i ako se penjemo na ljestve, poskliznemo se i padnemo, naučimo padati kad se poskliznemo. To iskustvo samo nas podsjeća na to što trebamo znati o penjanju na ljestve. Vrlo je uskogrudo mišljenje da samo zato što si pao, nisi naučio nešto. Iz svih svojih iskustava možemo izvući neku korist i stoga je svaka promjena dobra za nas.

Kako prestati bojati se novih iskustava? Kako izaći iz svog poznatog okruženja i prigrliti promjene?
Moguće je prestati bojati se tako što ćemo pogledati u sve što smo preživjeli i proživjeli u životu i reći sami sebi: „Preživio sam! Imam 74 godine i još sam ovdje. Imam sposobnost da budem sretan, mogu voljeti, smijati se, plakati, što je također ponekad dobro. Tu sam. Mogu se pogledati u zrcalo i vidjeti da sam preživio sve čega sam se bojao.“ Čak i kad umremo, imat ćemo sva ta iskustva i nastavit ćemo postojati kao svijest. Duhovni učitelji to znaju i zato se ne boje promjene. No, i kao obični ljudi možemo reći: „Unatoč svemu što mi se dogodilo u životu, ja sam (još) ovdje.“

Na svojim seminarima obično kažem ljudima: „Bez obzira na sve čega se bojite, bit ćete ovdje i za godinu dana. I jedino pitanje je koliko ćete do tada kvalitetno živjeti. Hoćete li se ubiti od brige i strahova ili ćete se zapitati kako u tih godinu dana možete drugima pružiti radost i ljubav? Ako i ne budete tu za godinu dana jer vas je, na primjer, udario autobus, zašto se brinete – neće biti važno jer naprosto vas više neće biti tu. Zapitajte se što je najstrašnije što se može dogoditi?“

No, ako netko prolazi kroz teško razdoblje, možda bolesti ili nekakve druge agonije, važno je pružiti mu utjehu i podršku. Takva iskustva mogu čovjeku donijeti i začetak svijesti o tome da možda postoji i neki širi kontekst iz kojeg mogu pogledati na svoj život i dublje razumjeti situaciju u kojoj se nalaze. Tada možda mogu pronaći načine koji će mi moći olakšati patnju iako neće  moći otkloniti bol.

Postoji velika razlika između patnje i boli. Bol je fizičko ili psihičko emocionalno iskustvo, a patnju predstavljaju naše misli o tom stanju – patimo kad mislimo da nam se ta bol ne bi smjela događati. Tako možemo osjećati bol i biti u nekom teškom iskustvu, ali pri tome ne moramo patiti. Ako svoja iskustva promatramo u širokom kontekstu evolucije čovjeka prije svega kao duhovnoga bića, možemo si puno toga olakšati u životu.

Unatoč tomu što puno ljudi u svijetu čita, razmišlja i razgovara o duhovnosti, mnogo je onih koji su vrlo nesretni. Zašto je to tako?
Većina je ljudi nesretna, čak i oni koji su dobrostojeći, oni koji imaju dobre obitelji ili su ostvareni u poslu ili ljubavnim odnosima. Nesretni su jer ne razumiju što im se događa i život im nema smisla. Važno je shvatiti da našem umu život nikad neće imati smisla. Ako upotrebljavate svoj um kao jedini instrument kojim promišljate o životu, ništa neće imati smisla. Ljudi su nesretni jer ne znaju tko su, gdje su, zašto su ondje gdje jesu i što mogu učiniti sa svojim životom. Nitko nas nije učio kako odgovoriti na ona četiri jednostavna, ali moćna pitanja. Ako razumijemo bit tih pitanja, teško je biti dugo nesretan. Rješenje je u tome da si stalno postavljamo ta četiri pitanja. Odgovore na njih ne možete naći u svom umu, nego u svojoj duši.

Kako izgleda vaša svakodnevica? Kako živi čovjek koji je prijatelj s Bogom?
Imam divan život. Živim u lijepoj kući, imam divnu ženu i dva prekrasna psa. Živim jednostavno, uživam u malim, običnim stvarima. Bog mi je u našim razgovorima rekao da moj život nije o meni, nego o svima onima koje moj život dodirne i načinu kako utječem na njihove živote. Stoga u svojoj svakodnevici tražim trenutke kad mogu dotaknuti živote drugih ljudi na najbolji mogući način bivajući upravo ono što uistinu jesam.

Smisao života upravo je u tome da u svakom novom trenutku iznova istražim i otkrijem što je ono najviše i najbolje što u tom trenutku mogu biti. I ako dočekam svaki novi dan na taj način i s tom namjerom, moja će iskustva imati posve drugi smisao i živjet ću ispunjen život. Tako da zadnji dan na ovom planetu mogu reći: „Eh, to je bilo zabavno iskustvo!“

Svojoj sam djeci rekao kako želim da mi to piše na grobu jer su čak i teška vremena, na kraju, bila zabavna iskustva. Preživio sam ih otkrivajući ono što jesam. Sebe otkrivamo kroz druge ljude, komunicirajući s drugima i dajući im ono što imamo u sebi. Pozvani smo da budemo ono što jesmo i šaljemo poruku drugima načinom na koji živimo svoj život.