Duhovna energija koju donosimo sa sobom na ovaj svijet
Prema tumačenjima raznih duhovnih pravaca, svatko od nas, ovisno o svjesnosti svoje duše, pri ulasku u materijalnu dimenziju sa sobom povlači i određenu, veću ili manju, količinu duhovne energije.
Ta energija, spremljena u srcu, koje se u duhovnosti smatra poveznicom između duhovne i materijalne dimenzije, omogućava nam da i u materijalnoj dimenziji iskušavamo spiritualne kvalitete poput radosti, zadovoljstva, ljubavi i mira, da se lakše nosimo s izazovima ove dimenzije te, unatoč njima, sačuvamo žar za životom i životnu iskru.
Upravo zbog toga, tvrde duhovni mudraci, veća početna količina spiritualne energije s kojom se rađamo, pokazatelj je i više razine svjesnosti naše duše, ali i svojevrsno jamstvo da će i naše putovanje u ovoj dimenziji, gledajući u cjelini, biti ugodnije i svrsishodnije te da ćemo brže duhovno rasti.
Pucanj iz pištolja u energetski sustav
No, nažalost, taj početni spiritualni kapital s kojim se rađamo često biva umanjen našim zemaljskim iskustvima. U ovoj dimenziji bol je neizbježna, a zbog krhkosti našeg sustava posebno smo ranjivi u djetinjstvu, kad je gotovo nemoguće u potpunosti izbjeći gubitak duhovne energije. Naime, mnoge naoko bezazlene situacije koje nam u odrasloj dobi ne predstavljaju poseban stres (kao što su, primjerice, strog pogled neke osobe ili povišeni ton kojim nam se netko obraća) u djetinjstvu na nas mogu djelovati vrlo traumatično.
No, često smo kao djeca izloženi i ne tako bezazlenim situacijama: svjedočimo roditeljskim prepirkama, oni nas zanemaruju, izloženi smo njihovim kritikama, fizičkim i drugim kaznama ili pak doživljavamo druga, za nas teška i bolna iskustva. Svako takvo iskustvo snažan je udarac na naš energetski sustav. Baš kao što pucanj iz pištolja ostavlja rupu na streljačkoj meti, tako i svaka trauma koju smo u životu doživjeli stvara rupu u našem energetskom sustavu.
Tko smo, što od života želimo i koliko stvarno vrijedimo?
Što je iskustvo bilo bolnije i teže; što smo iskusili više takvih teških i traumatičnih iskustava, to će i energetske rupe u našem sustavu biti brojnije i veće, jer će i gubitak spiritualne energije biti veći. A tada će i izazovi s kojima ćemo se kroz život suočavati biti veći. Traumatična iskustva nas usporavaju, a ponekad i onemogućuju u daljnjem razvoju, čine nas nestabilnima u našem kretanju kroz život te izuzetno osjetljivima na grubosti ove materijalne dimenzije.
Zbog toga nas i u odrasloj dobi ponekad i najmanja neugodnost može izbaciti iz ravnoteže, stvoriti nam novu traumu te inicirati daljnji gubitak duhovne energije. Kad je naš energetski sustav ispražnjen, stalno će nas pratiti osjećaj nepotpunosti te ćemo na jednoj razini konstantno osjećati prazninu. Zbog gubitka cjelovitosti energetskog sustava imat ćemo i nejasnu sliku sebe, nećemo znati tko smo, što od života želimo, niti ćemo biti svjesni koliko stvarno vrijedimo.
Zato ćemo i pristajati na razne vrste kompromisa ili pak prihvaćati manje nego što objektivno zaslužujemo ‒ u poslu, ljubavnim odnosima ili nekom drugom području života. Osjećaj necjelovitosti, uzrokovan gubitkom spiritualne energije, jedan je od glavnih razloga zašto neki ljudi postaju izuzetno ovisni o drugima, o religijskim i raznim drugim konceptima, zašto uopće ulaze u partnerske odnose te u njima ostaju i onda kada su ti odnosi izuzetno loši.
Kako se i čime popunjavaju rupe?
Naime, kad smo energetski ispražnjeni, onda je naše djelovanje prvenstveno motivirano potrebom da popunimo prazninu koju osjećamo pa stvarnost oko sebe i ne možemo sagledavati realno. U takvim okolnostima podsvjesno očekujemo da će nam partner (ili neka druga osoba, koncept ili vjerovanje za koje se čvrsto držimo) dati smisao, pomoći nam da se oslobodimo osjećaja praznine, da se bolje osjećamo u vlastitoj koži te se lakše nosimo s izazovima života.
No najčešće se događa upravo suprotno. Naime, prema tumačenjima raznih duhovnih pravaca (npr. havajskih huna), ali i prema zakonu privlačenja – temeljnom zakonu kvantne fizike, kad naš energetski sustav biva oštećen i kad zbog proživljenih trauma „zametnemo“ dijelove svoga božanskoga bića, umjesto da privučemo ono što trebamo i što svjesno priželjkujemo, postajemo prijemčivi na toksične energije iz okruženja, kojima se naše energetske praznine popunjavaju.
Zatvaranje srca
Drugim riječima, počinjemo u svoj život privlačiti ljude slične nama, koji su i sami necjeloviti, a neugodne emocije koje ti ljudi osjećaju, poput ljutnje, tuge i straha, automatizmom postaju dio našeg energetskog sustava, pa ih tada i sami počinjemo doživljavati.
No, budući da smo energetski necjeloviti, postajemo prijemčivi i za ostale niskovibracijske energije iz kolektivnog energetskog polja s kojim rezoniramo, i to je, uz proživljene traume i gubitak spiritualne energije, još jedan bitan razlog zašto je život takvih ljudi najčešće obilježen neugodnim emocijama i prožet boli.
Kako bismo se zaštitili od daljnjih povreda, ali i privlačenja toksičnih energija iz okruženja, naše se srce ‒ središte našeg bića i dom naše duhovne energije ‒ zatvara, a to je, prema tumačenjima duhovnih mudraca, čak i veći problem od gubitka spiritualne energije zbog proživljenih trauma i ostalih negativnih manifestacija koje ga prate.
Izbjegavanje emocionalnih iskustava
Naime, jedino što nas istinski može iscijeliti i popuniti praznine jest ulazak nove duhovne energije u naš sustav (bilo kroz izravnu komunikaciju s duhovnom dimenzijom, bilo kroz iskustvo prave i istinske ljubavi ili pak kontaktom s drugim ljudima koji su i sami pročišćeni te energetski cjeloviti). Međutim, kad se naše srce zatvori (što se ne događa svjesnom voljom ili svjesnim odabirom), duhovna energija ne može ući u naš sustav pa se zatvaranjem srca zapravo zatvaramo i prema iscjeljenju.
Istovremeno, zatvaramo se i prema životu, prema mogućnosti da ponovo iskusimo radost, strast, entuzijazam i mir ili bilo koju drugu visokovibracijsku kvalitetu koju duhovna energija sa sobom donosi. Zatvaramo se i za iskustvo prave i istinske ljubavi koja se i ne može dogoditi ako naše srce nije otvoreno. U ljubavi, naime, dolazi do razmjene energije među partnerima te smo tada u izravnom doticaju i s višim dimenzijama postojanja.
Zato se kroz iskustvo ljubavi duhovna energija konstantno uvećava, donoseći nam iscjeljenje i duhovni rast. No ljudi čije je srce zatvoreno, ne samo što ne mogu istinski voljeti već se najčešće ne mogu ni zaljubiti. Kako ponovo ne bi bili povrijeđeni, takvi ljudi nakon nekog vremena nesvjesno počinju izbjegavati emocionalna iskustva te nerijetko, s vremenom, postaju ravnodušni prema svemu što im se događa, a to je kao da uopće i ne žive.
Otvoriti svoje srce
Zato je prema većini duhovnih tradicija (prema havajskim hunama, taoistima, hinduistima i sl.) izuzetno bitno otvoriti energetski centar srca koji je, kako tvrde duhovni mudraci, od svih energetskih centara u našem sustavu najvažniji. Štoviše, gotovo se sve duhovne tradicije slažu da je pomoću otvorenog srca i spiritualne energije moguće transformirati svaki oblik boli, iscijeliti čak i najteže traume, ali i najbrže duhovno napredovati.
Obilje tehnika za rad na srčanom centru koje su nam ostavljene u nasljeđe upravo su tome i namijenjene. Jednostavna, ali vrlo moćna praksa kojom vizualiziramo spiritualnu energiju kako se iz duhovne dimenzije spušta do našeg srca, a odatle se poput mlaza usmjerava prema toksičnoj energiji koju čisti i odvodi u zemlju, popunjavajući pri tome energetske praznine koje su stvorile traume, poznata je u svim tradicijama.
U hinduizmu tvrde da spiritualnu energiju možemo unijeti u svoj sustav i prakticirajući solarnu jogu, kojom do te energije dolazimo putem Sunca, simbola božanskoga, čija energija čisti kanal do našeg srca, sagorijevajući pri tome sve što nije naše i što nas ne podržava.
S druge strane, u taoističkoj je tradiciji razvijena praksa unutarnjeg osmijeha. U ovoj meditaciji zamišljamo kako spiritualnu energiju unosimo u svoje srce preko osmijeha drugih ljudi, a odatle je usmjeravamo na mjesta svojih povreda, čime se osmijeh i radost iz srca počinju prelijevati cijelim našim bićem. Osobe s kojima smo povezani ugodnim emocijama, a posebno one čije je srce otvoreno za kanaliziranje energije božanskoga, čak i kad ne poznaju nikakvu posebnu tehniku, također nam mogu pomoći da otvorimo svoje srce, spojimo se s Izvorom i tako iscijelimo. Ovako, uostalom, i rade svi istinski duhovni iscjelitelji.
Duhovni rast
A jednom kad se to dogodi, kad konačno vratimo energiju koju smo zbog povreda izgubili, našim će životom zavladati istinske duhovne kvalitete radosti, ispunjenosti, ljubavi i mira, i one će, bez obzira na okolnosti, postati dominantno stanje iz kojega ćemo djelovati. Pročišćene energije i otvorena srca bit ćemo i sami spojeni na Izvor pa će se naša spiritualna energija konstantno uvećavati.
S više spiritualne energije u sustavu počet ćemo zapažati i ono što je vanjskim osjetilima najčešće nedostupno; pojačat će nam se intuicija, a ponekad ćemo iz trenutka u trenutak svjedočiti malim čudima, situacijama u kojima će se naše misli gotovo trenutačno materijalizirati.
Sve ima smisla
Iako će se, s više spiritualne energije u sustavu, pozitivne promjene najčešće manifestirati i u vanjskome segmentu, sve će nas manje zanimati materijalno, a sve će nam važniji biti naš unutarnji svijet i duhovni razvoj, koji će se, zahvaljujući svim ovim procesima, drastično ubrzati.
Premda se često, zbunjeni vlastitim putovanjem, pitamo zašto smo morali proći kroz određena bolna iskustva, svi duboko u sebi znamo da ništa nije slučajno te da sve što nam se u životu dogodilo ili nam se događa itekako ima smisla. U ovoj dimenziji polariziranih iskustava, naime, često prvo moramo doživjeti odvajanje od božanskoga, da bismo se s njime ponovo mogli povezati. Kako kaže Caroline Myss, poznata američka spisateljica duhovne literature, svi mi gledamo prema nebu tek onda kad se zemlja ispod nas zatrese.
.png)
.png)
