'Slučajna' dijagnoza

Bio je to običan radni dan u laboratoriju u kojem sam radila kao kemičarka. Kolega mi je u šali preko stola dobacio blok koji me udario u desnu dojku. Malo smo se nasmijali, no idućih dana primijetila sam crvenu kvržicu na mjestu udarca i malo sam se zabrinula. U laboratorij je u to vrijeme slučajno svratio moj prijatelj, liječnik iz Onkološkog instituta u Ljubljani, kojem sam rekla što se dogodilo. Dogovorili smo se da dođem na pregled. S mojom desnom dojkom sve je bilo u redu, ali doktor je inzistirao da pregleda i lijevu. Hvala Bogu da jest, jer tamo je pronašao veliku kvržicu koju je osjetio pod prstima. Ma i ja sam je osjetila, ali mislila sam da je riječ o mliječnim žlijezdama jer mi je ginekolog uvijek govorio da su ih moje dojke pune. No bio je to rak dojke.

Odjednom mi se raspao cijeli svijet. Imala sam 34 godine i dvoje relativno malene djece, djevojčicu od 14 godina i sina od tek 6. Suze su se polako slijevale niz lice. Nisam znala što će biti, prošlosti više nije bilo, a budućnost je bila u magli. Nisam željela umrijeti. Željela sam vidjeti svoju djecu kako odrastaju, kako studiraju, kako se vjenčaju. Ubrzo, nakon 14 dana, završila sam na operaciji i odstranili su mi dojku. Budući da je tumor bio hormonski ovisan, liječnici su odlučili izvaditi mi i zdrave jajnike kako hormoni ne bi izazvali ponovni nastanak tumora.

To je bilo tek početak priče. Na operaciji sam, naime, dobila bakteriju „mesožderku“ za koju nisu imali lijeka. Bila sam 14 dana u komi, imala niz operacija, trbuh mi je bio otvoren od rana. Smršavjela sam na samo 42 kilograma i ostala u bolnici šest mjeseci. Zbog ozbiljnosti bolesti djeca nisu smjela k meni, no sama pomisao na njih držala me na životu. Moja obitelj i suprug bili su uz mene iščekujući oporavak, nadajući se.

Moć jedne smreke

Izvukla sam se. Nakon niza mjeseci mogla sam otići kući. No ne bez tragova. Na donjem dijelu trbuha imala sam dvije fistule, tj. otvora kroz koja su izlazile fekalije. Imala sam toliko gaza da sam izgledala kao trudnica. No uz mnogo mjera higijene i upornosti svaki dan bivalo mi je sve bolje. S fizičkim ožiljcima polagano su zacjeljivali i oni psihički. Prvih mjeseci nakon izlaska iz bolnice, kad sam se borila s mnogim teškim mislima i emocijama, mnogo mi je pomogla priroda. Ponajviše jedna smreka nedaleko od moje kuće. Dolazila sam do nje često, sama ili s našom malom ovčarkom.

Pod njenom sam krošnjom plakala, vikala, smijala se... I naposljetku pronašla unutarnji mir i razumijevanje. Shvatila sam kako sam, u brzom tempu života usmjerenom na posao i obitelj, bila zaboravila sebe. Svima sam htjela udovoljiti, a svoje želje i osjećaje stalno sam potiskivala u stranu. Nisam se voljela: za sve sam se brinula samo ne za sebe. Shvatila sam kako prvo moram početi prihvaćati samu sebe i poštovati se.

S dojkom ili bez nje, ja sam žena

Polako, rane i fistule počele su se zatvarati. I moj dragi prijatelj more, u kojemu sam provela mnoge sate namačući ranu, pomogao mi je u iscjeljenju. Nakon pet godina trbuh mi je zarastao. Trebalo je puno upornosti i snage, no isplatilo se!
Isprva, nakon dijagnoze, život bez dojke činio mi se strašnim, a onda, nakon što sam provela toliko vremena u bolnici i nije se znalo hoću li preživjeti, shvatila sam da amputacija dojke uopće nije važna. Samo sam željela živjeti i ponovo hodati jer tada ni to nisam mogla.

Mnogo me ljudi pitalo je li ta operacija ugrozila moj osjećaj ženstvenosti. Ali kažem vam, uvijek sam bila žena i tako sam se i osjećala. S dojkom ili bez nje – ja sam žena. I ponosna sam zbog toga što sam danas ovdje i što mogu pomoći drugima kad se razbole.

Nastavak članka