Logoterapija: Patnja u život unosi prosvjetljenje

Život koji ima smisla je onaj koji je za nas prihvatljiv

Najviše bole rane koje nam nanese onaj koga najviše volimo

Ne postoji osoba koja nije patila. Nema čovjeka koji nije osjetio bol i izdaju. Postoji patnja koju doživljavamo kad nas ljudi vrijeđaju, omalovažavaju, odbacuju, varaju, odbijaju... To je patnja zbog neostvarene ljubavi, neke pretrpljene neugodnosti, zbog mržnje. Najviše bole rane koje nam nanese onaj koga najviše volimo.

Približno dvije trećine našeg života prolazi u patnji, u nekom obliku trpljenja. Kad razmišljamo o svom životu ili o svakom njegovom danu, uviđamo da u njima ima događaja koji su ugodni, ali i situacija koje su vrlo stresne. Mi ih doživljavamo kao frustraciju, no kada ti događaji ne bi imali smisla i svoju vrijednost, negirali bismo velik dio vlastitog iskustva.

Kad padnemo na tlo, pogledamo u visinu i vidimo nebo puno zvijezda

„Patnja u život unosi prosvjetljenje”, izjava je Viktora Frankla koji je u koncentracijskim logorima u Drugom svjetskom ratu upoznao najdublju moguću patnju i gubitke.

Ova rečenica vrlo je afirmativna i u sebi nosi pozitivno ohrabrenje. Uči nas da mi u stanju patnje stječemo moć predviđanja. Kako? Ako nas pritisne težina situacije, kad padnemo na zemlju, počinjemo razmišljati o sebi i situaciji u kojoj smo se našli i tada pogledamo u visinu i vidimo nebo puno zvijezda.

Zvijezde predstavljaju razne mogućnosti koje nam se u određenoj situaciji otvaraju, mogućnosti drugačijeg ponašanja, promjene vlastitog stava o situaciji... Kriza u obliku patnje u sebi nosi potencijal; dragocjena je jer nas tjera na mijenjanje sebe, da idemo naprijed. Ljudski se vidici proširuju, korigiraju, obnavljaju. Čovjek koji pati vidi više; on ne gleda očima svog lica, nego očima svog duha. Koji dokaz imam za svoju tvrdnju?

Život se ne preispituje

I sama sam doživjela neugodno iskustvo s bliskom osobom, i u tom trenutku za mene je to bilo neshvatljivo i bolno. Svi pokušaji da se pomirimo su propali, a to me je veoma pogodilo. U prvom trenutku nisam osjetila nikakvo „prosvjetljenje“, nego jedan „mrak“. Situaciju sam opteretila, a sebe zbunila čuvenim pitanjem: Zašto?

Logoterapija nas mudro uči da se život ne preispituje. Traganje za odgovorima na razna pitanja (Zašto me je prijatelj iznevjerio?, Zašto me je suprug prevario?, Zašto sam se razbolio?, Zašto je moj muž kockar?, Zašto je moj sin invalid?, Zašto mi se dogodilo...?) uglavnom je uspješno, ali rijetko pomaže. Uspješno je jer krivce možemo pronaći u naslijeđu, pogrešnome odgoju, lošem društvu, u konstelaciji zvijezda...

Našoj mašti nema kraja i uvijek ćemo biti na nekom novom tragu. Međutim, ovakavo razmišljanje nije poželjno jer nas vodi k novim problemima. Dr. Frankl imao je hrabrosti suprotstaviti se konvencionalnom načinu razmišljanja o patnji koji se oslanja na analizu i istraživanje uzroka.

Mi smo ti kojima život postavlja pitanja, odgovor je naš

On piše: „Sam život je onaj koji čovjeku postavlja pitanja. Čovjek nema što pitati. Umjesto toga, on je taj kojemu život postavlja pitanja i na koja on odgovara i za to je odgovoran.“

To, dakle, znači upravo obrnuto: naša stvar nije pitanje, nego odgovor. Za nas nije bitno „zašto“, nego „zato“. Život nam postavlja pitanja: Tvoj muž je kockar. Što misliš o tome?, Prevario te suprug. Kako se nosiš s time?, Razbolio si se. Kako ćeš se s time suočiti?, Izdao te prijatelj. Kako ćeš dalje?, Tvoj sin je invalid. Što ćeš sada učiniti?

Odgovor je naš, mi imamo slobodu odabrati svoj stav, odabrati ponašanje i donijeti pravilnu odluku u određenoj situaciji. Pitanja koja nam život postavlja ne možemo birati, ali naši su odgovori vrlo osobni, kao otisak prsta, i proizlaze iz našeg duhovnog stava.

Patnja nas suočava s onim neuništivim u nama

Kad sam doživjela neugodnost o kojoj sam pisala, život mi je tada postavio pitanje: Postoji netko tko te mrzi. Kako ćeš reagirati na to? Mržnja stvara strašnu spiralu patnje jer svaki sudionik od onog drugog sudionika prima patnju i sam pati. Svaka je osoba istovremeno i žrtva i počinitelj. Kako se osloboditi mržnje?

Osoba se treba svjesno odlučiti za drugačije ponašanje. Poželjno je da pritom poštuje ljudske vrijednosti i odabere ljubav, milosrđe, dobročinstvo. Nakon preispitivanja, uspjela sam sagledati sebe i prepoznala sam proces sazrijevanja koji je ta situacija pokrenula. Shvatila sam kako patnja u čovjeku budi snagu da oprosti, uči nas kako hrabro i dostojanstveno podnijeti bol, suočava nas s onim neuništivim u nama.

Kako zaustaviti lančanu reakciju uvreda i konflikata?

Ovo osobno iskustvo učinilo me osjetljivom na tragediju međuljudskih konflikata, uvreda i frustracija. Od tada svojim klijentima mogu bolje prenijeti način na koji se moraju nositi s konfliktima da ne bi došlo do lančane reakcije i nagomilavanja patnje u njihovu okruženju.

U logoterapiji su lančane reakcije dobro poznate: čovjek doživi neuspjeh na poslu, dođe kući i posvađa se sa suprugom i sinom ili sin razdražljiv ode u školu i potuče se s prijateljem iz razreda... Nastavnici, roditelji i učenici također su pod stresom i svaki od njih je bijesan.

Kako možemo zaustaviti lančane reakcije uvreda i konflikta? Postoji samo jedan način – na uvredu i bol koji nam je nanijela druga osoba ne uzvraćati istom mjerom. To znači da trebamo izdržati neugodnost, bol, nepravdu. Čini se nelogičnim pružiti ruku osobi koja nam nanosi zlo? Ono što prije toga treba učiniti toliko je golemo da nam oduzima dah, ali nam ipak pruža priliku da postignemo stalni mir.

Ono što primamo ne možemo birati, ali ono što dajemo možemo

Tko ne slijedi poslovicu „Oko za oko, zub za zub“ i krene u spoznaju biblijskog izraza „Tko tebe kamenom, ti njega kruhom“, iskreno cijeneći vrijednosti, bit će spašen iz najmračnijeg ponora u kojem ne postoje socijalne i kulturne vrijednosti. Bit će uzdignut k svjetlosti. Iako postoji mogućnost da druga strana u tome neće sudjelovati, spirala patnje ipak će biti prekinuta, a mržnji oduzeta moć. Duša koja više ne osjeća mržnju spašena je duša.

Spašen je onaj koji štiti druge. Razumjeti izraz „ljubav prema neprijatelju“ znači vidjeti rane onog koji nas je povrijedio. Često čujemo da onaj tko nije doživio ljubav ne može pružiti ljubav. Ovo je zabluda jer je odgovor uvijek naš - odgovor možemo odabrati. Ono što primamo ne možemo birati, ali ono što dajemo rezultat je naše odluke.

Čovjek koji je doživio grubost može procijeniti što to znači i koliko je važno da se grubost ne širi. Što je ono što ljude čini sposobnima da čine dobra djela? Što nam dopušta da prkosimo svojim strahovima, poštujemo svoje neprijatelje? Ukratko: da svoj život sa svim teškoćama ipak osmislimo? U nama postoji živi duh, kako je Viktor Frankl bez srama naglasio.

Promjena perspektive

Stoga, aspekt prosvjetljenja želim zaokružiti spoznajom da nas uvreda koju nam nanesu drugi ljudi može povrijediti samo ako je u našoj duši tamno. Čim u našu dušu uđe prosvjetljenje, postajemo sposobni prepoznati u kolikoj su mjeri oni koji nas vrijeđaju i sami povrijeđeni.

Ovom spoznajom osjećaji, kao što su bijes ili ljutnja, prema onom tko nas je povrijedio mijenjaju se u sažaljenje i suosjećanje. Potreban je duhovni trening da se suspregnemo i ne uzvratimo istom mjerom, a tako dajemo šansu njihovim ranama da zacijele. Želim naglasiti da nikako ne treba u tišini podnositi vrijeđanje i nepravdu - čovjek ne treba trpjeti uvrede ljudi bez ikakvog komentara.

Treba sa svojim napadačima razgovarati, pregovarati, riješiti problem i pokušati otkloniti nesporazume. Patnju ne možete izbjeći tako što ćete uzvraćati istom mjerom. Smisao patnje koja se može izbjeći nalazi se u njenom izbjegavanju, u smanjivanju konflikata i frustracija. Većina ljudi iz patnje i nevolje stječe iskustvo koje će im pomoći u suočavanju s budućim problemima.

Više informacija možete pronaći na: mirjana.zecevic10@gmail.com

Pročitajte i:

Kako patnja oplemenjuje čvjeka?