Je li problem u tišini?
Tišina je jedan od naših najvećih strahova. Bježimo od nje u svojem dnevnom boravku, u automobilu, na radnom mjestu, u razgovorima… U svakom prostoru možete primijetiti kako bukom pokušavamo utišati tišinu. Ona je poput mrkog, strašnog predznaka koji nas vječno prati.
Mnogi od nas nisu toga svjesni. Mnogi od nas žive pod velom zaborava, ne shvaćajući koliko se bojimo biti u miru i tišini sa samima sobom. Pojačat ćemo radio, glasno slušati glazbu ili televiziju, bilo što, samo da popunimo prazninu. A time se neprestano zagađujemo bukom koja otupljuje naše misli kako bismo mogli živjeti u praznom stanju nalik snu.
Tišina nam stvara nelagodu. Možda ćemo čak reći da nam je dosadno biti u tišini. Ali mi zapravo nemamo problem s tišinom, već sa samima sobom; ne znamo što bismo sa sobom, što da mislimo, niti tko smo.
Poput pada u bezdan
To sam nedavno otkrila kada sam posjetila otočić u Indijskom oceanu. Na otoku nije dozvoljen pristup automobilima, već samo biciklima, a stanovnika je vrlo malo. Mnogi dijelovi otoka su napušteni, a u središnjem je dijelu jezero pokraj kojeg sam sjela i dopustila si slušati ništa. Doslovno nije bilo ni jednog jedinog zvuka – sve je bilo potpuno mirno – bez i jednog automobila, osobe ili životinje.
Ta me tišina odjednom progutala, kao da padam u bezdan. Borila sam se da se uhvatim za nešto, da pronađem neki zvuk koji bi mi odvratio pažnju. Dubina tišine bila je obeshrabrujuća i zabrinjavajuća. Rijetko kad imamo priliku iskusiti potpunu tišinu, a kada to uspijemo, osjećamo nelagodu i pokušavamo odvratiti misli, baš kao što sam i ja pokušala. Odjednom sam se osjećala potpuno sama usred otoka.
Želudac misli
Kada ništa ne čujemo, naš se um potpuno umiri, a budući da smo navikli na beskrajne podražaje iz vanjskog svijeta, postajemo uplašeni. Zagazili smo na nepoznat teritorij, onaj na kojem ne znamo djelovati. Kao da naše misli imaju želudac, koji bez sve te buke, umire od gladi.
Nakon nekoliko minuta sjedenja u tišini i nakon prvotnog šoka nakon teške tišine, počela sam se osjećati lagano. Tišina me rasteretila, utješila i umirila kao ništa drugo. Kad sam prigrlila zaglušujuću tišinu, moj je um postao otvoren za važne misli. Postala sam introspektivna i radoznala, razmišljajući, između ostaloga zašto toliko izbjegavamo tišinu.
Tišina nas uči
Samoća koju osjećamo u tišini jedan je od najprirodnijih i jednostavnih, a opet često izbjegavanih puteva ka osobnom rastu. Razmislite o trenutku prije nego navečer utonete u san. U krevetu ste, ležite u mraku, a mir i tišina zajedno s mnoštvom misli preplave vaš um. Možda je to ujedno i vrijeme kada ste najzamišljeniji. Ali zašto? Zato što ste ostali sami sa sobom, u tišini. Nema nikakvih vanjskih podražaja koji će vam odvraćati pažnju.
Tišina nas umiruje. Dopušta nam da preispitujemo sebe i sve oko sebe. Otvara nam put ka svjesnom bivanju, a kada to prigrlimo, imamo moć beskrajno se razvijati – u dubokom, značajnom stanju postojanja. Najvažnije je zapamtiti da nam je tišina zaglušujuća jer nas tjera da osvijestimo svoje mane, nesigurnosti i probleme. Kada ih osvijestimo i suočimo se s njima, imamo potrebu pobjeći.
Želimo izbjeći jedinu stvar koja nam pomaže ujediniti se sa svojom sadašnjom stvarnosti: tišinom. No bježanjem i odbijanjem suočavanja s tišinom ostajemo stagnirati i nemamo priliku mijenjati se. Naša stvarnost i dalje vreba ispod površine. Naši problemi ostaju i ne možemo se promijeniti.
Kada prigrlimo tišinu i izdržimo njezinu zaglušujuću, nelagodnu snagu, mi učimo. Kad imamo hrabrosti dopustiti tišini da nas proguta, a svom umu da se otvori i promišlja, mi učimo. Stoga idućeg puta kada se susretnete s potpunom tišinom, pokušajte čuti što vam ima reći. Možda vas iznenadi, a možda čak i iskusite djelić njezine ljepote.
Izvor: lonerwolf.com
.png)
.png)
